Želite da vas djeca poštuju i kada odrastu? Evo šta trebate uraditi
- Mnogi roditelji se pitaju kakav će odnos imati s djecom kada ona odrastu. Hoće li ih zvati, dolaziti u posjete i biti uz njih kada im zatreba pomoć? Takva pitanja postaju posebno važna s godinama, ali odgovori se oblikuju mnogo ranije — kroz način na koji se u porodici razgovara, rješavaju nesuglasice i poštuju međusobne potrebe.
Nijedno pravilo ne može garantovati da će porodični odnos uvijek biti skladan. Na njega utiču različite okolnosti i odluke svih uključenih. Ipak, vrijedi njegovati jednostavno načelo: pružati ljubav i podršku, uz granice koje se mijenjaju kako dijete sazrijeva.
Roditeljska uloga nosi odgovornost za sigurnost i usmjeravanje djeteta. S vremenom se ta uloga mijenja, pa odnos s odraslom kćerkom ili sinom traži više dogovora i prihvatanja njihove samostalnosti.
Bliskost se vidi u svakodnevnim razgovorima
Prijatan odnos počinje malim postupcima. Kada dijete nešto priča, vrijedi ga saslušati do kraja. Kada donese problem, korisno je prvo razumjeti šta se dogodilo, pa tek onda ponuditi mišljenje.
Pitanje „Želiš li da te saslušam ili da zajedno smislimo rješenje?“ može pomoći da razgovor krene u dobrom smjeru. Takav pristup ostavlja prostor da osoba kaže šta joj treba.
To je važno i u razgovoru s odraslom djecom. Roditelj možda odmah vidi drugačije rješenje, ali prije savjeta može pitati šta su već pokušali i kakvu pomoć očekuju. Tako razgovor postaje saradnja u kojoj iskustvo roditelja ima svoje mjesto.
Granice trebaju biti jasne i razumljive
Dok je dijete malo, roditelj određuje mnoge dijelove svakodnevice: vrijeme odlaska na spavanje, pravila ponašanja i obaveze primjerene uzrastu. Lakše je razumjeti pravilo kada uz njega postoji kratko objašnjenje i dosljedan postupak.
Na primjer, dogovor o telefonu tokom večere može važiti za cijelu porodicu. Ako roditelj očekuje da ga dijete odloži, a sam stalno provjerava poruke, nastaje prostor za opravdano pitanje o pravednosti tog dogovora.
S odrastanjem treba preispitivati i pravila. Ono što je bilo potrebno učeniku nižih razreda neće uvijek odgovarati srednjoškolcu. Razgovor o promjenama daje priliku da se odgovornost postepeno prenosi na dijete.
Neslaganje ne mora završiti povredom
Roditelji i djeca neće uvijek imati iste stavove. Razlike se mogu odnositi na školu, posao, novac, partnera ili način života. Za odnos je važno kako se te razlike izgovaraju.
Umjesto procjene nečijeg karaktera, razgovor se može usmjeriti na konkretnu odluku. „Brine me kako ćeš pokriti troškove“ jasnije je od „Ti nikada ne razmišljaš unaprijed“. Prva rečenica otvara temu o kojoj se može razgovarati; druga lako povrijedi i skrene pažnju na odbranu.
I roditelj može zastati kada razgovor postane previše napet. Dogovor da se nastavi kasnije često je korisniji od insistiranja da se sve riješi odmah.
Izvinjenje ima mjesto i u roditeljstvu
Dogodi se da roditelj reaguje naglo, pogrešno protumači situaciju ili izgovori nešto zbog čega kasnije požali. Tada vrijedi jasno priznati postupak.
„Prekinuo sam te i povisio glas. Žao mi je. Želim čuti šta si pokušavao reći“ pokazuje kako izgleda preuzimanje odgovornosti.
Takvo izvinjenje ne traži od djeteta da odmah zaboravi povredu. Ono omogućava da se razgovor nastavi s više iskrenosti. Važno je i pokušati promijeniti ponašanje zbog kojeg je izvinjenje bilo potrebno.
S odraslom djecom dogovarajte konkretne stvari
Kada djeca počnu raditi, osnuju porodicu ili se odsele, zajedničko vrijeme obično zahtijeva više planiranja. Spontani dolasci možda više nisu mogući, a telefonski razgovori moraju se uklopiti među druge obaveze.
Umjesto pretpostavki o tome koliko bi često trebalo dolaziti, korisno je napraviti dogovor. Možda će odgovarati zajednički ručak jednom sedmično, duži razgovor vikendom ili kraće javljanje tokom radnih dana.
Dogovor treba ostati dovoljno fleksibilan da se prilagodi bolesti, putovanju ili većem opterećenju na poslu. Ako se plan promijeni, kratka poruka i novi prijedlog pomažu da obje strane znaju na čemu su.
Pomoć u starosti traži otvoren razgovor
Oslanjanje na djecu u kasnijim godinama često uključuje vrlo praktična pitanja: odlazak na pregled, kupovinu, održavanje doma ili pomoć oko administracije. O tim potrebama je korisno govoriti konkretno.
Rečenica „Treba mi prijevoz u utorak u deset, možeš li me odvesti?“ daje mogućnost jasnog odgovora. Ako dijete tada ne može, lakše je zajedno razmotriti drugo vrijeme ili drugu osobu koja može pomoći.
Kada postoji više članova porodice, obaveze se mogu rasporediti prema mogućnostima. Neko živi blizu i može doći, neko može organizovati termin, a neko pomoći na drugi način. Vrijedi povremeno provjeriti je li raspored održiv za sve.
Takvi razgovori mogu biti osjetljivi, ali omogućavaju realniji plan od očekivanja da će se potrebe same prepoznati.
Zajedničko vrijeme ne mora biti posebno organizovan događaj
Za održavanje odnosa korisno je pronaći aktivnosti koje prijaju objema stranama. To može biti šetnja, priprema ručka, popravljanje nečega u kući ili gledanje utakmice.
Uz takve trenutke razgovor često dolazi prirodnije. Ne mora svaka posjeta sadržavati ozbiljne teme niti svako javljanje biti vezano za problem.
Vrijedi sačuvati i interesovanje za sadašnji život jedni drugih. Roditelj može pitati šta odraslo dijete trenutno voli, čemu se raduje i šta uči. Dijete može upoznati roditeljeve nove navike, prijatelje i planove. Tako se odnos nastavlja razvijati i nakon godina zajedničkog života.
Odnos koji ima prostora za promjenu
Kako porodica prolazi kroz različite životne faze, mijenjaju se potrebe svih njenih članova. Nekada roditelj pruža više pomoći, a kasnije je češće prima. Nekada je dovoljno saslušati, dok drugi put treba napraviti konkretan dogovor.
Poštovanje se pokazuje u oba smjera: pažljivim slušanjem, držanjem obećanja, prihvatanjem odbijanja i spremnošću da se razgovor ponovi kada prvi pokušaj ne uspije.
Ako je odnos već opterećen dugim šutnjama ili zamjerkama, početak može biti mali. Jedan poziv, priznanje vlastite greške ili poziv na razgovor bez uslova mogu otvoriti mogućnost za drugačiji susret. Druga strana možda neće odmah odgovoriti kako priželjkujete, pa je važno ostaviti joj vrijeme.
Bliskost se njeguje kroz ponovljene postupke. Kada se ljudi osjećaju saslušano i znaju da dogovori imaju težinu, lakše je razgovarati i o zahtjevnim temama — uključujući starenje, pomoć i promjene u porodičnim ulogama.
Zato vrijedi već danas razmisliti o jednom razgovoru koji možete učiniti boljim. Možda treba postaviti jasnije pitanje, saslušati odgovor bez prekidanja ili zahvaliti za pomoć koju ste dobili. Upravo takvi postupci daju konkretnu vrijednost želji da porodica ostane povezana i u godinama koje dolaze.
