Mnogi to rade na sahrani: Da li je sigurno poljubiti preminulu osobu?
- Posljednji poljubac u čelo ili dodir ruke za neke ljude predstavlja važan dio oproštaja od voljene osobe. Ipak, sigurnost takvog kontakta zavisi od okolnosti, a posebno od mogućih infekcija i preporuka osoblja koje je pripremalo tijelo.
Gubitak bliske osobe donosi trenutke u kojima je teško pronaći riječi. Neko želi još jednom dodirnuti lice pokojnika, neko se zadržava pored kovčega, dok se drugi radije opraštaju molitvom ili u tišini.
Kada je riječ o dodirivanju i ljubljenju preminule osobe, važno je razlikovati porodične običaje od zdravstvenih pitanja. Ne postoji jedno pravilo koje podjednako odgovara svakoj situaciji.
Da li tijelo nakon smrti automatski postaje opasno?
Sama činjenica da je osoba preminula ne znači da njeno tijelo automatski predstavlja izvor opasne zaraze. Svjetska zdravstvena organizacija, govoreći o stradalima u prirodnim katastrofama i sukobima, naglašava da tijela uglavnom ne predstavljaju opasnost za zajednicu. Posebne okolnosti postoje kod određenih zaraznih bolesti.
Međutim, taj podatak nije potvrda da je svaki neposredni kontakt bez rizika. Boravak pored kovčega, dodir kože i poljubac nisu ista vrsta izlaganja, pa se o konkretnom oproštaju treba raspitati kod medicinskog ili pogrebnog osoblja.
Zašto je kod poljupca potreban dodatni oprez?
Određeni uzročnici bolesti mogu ostati prisutni nakon smrti. CDC navodi da mikroorganizmi mogu biti u krvi i drugim tjelesnim tečnostima preminule osobe čak i kada navedeni uzrok smrti nije zarazna bolest.
Važan je i način kontakta. Za pojedine infekcije rizik predstavlja dospijevanje zaražene krvi ili tjelesnih tečnosti na sluznicu očiju, nosa i usta ili na oštećenu kožu. Zbog toga sigurnost poljupca ne treba procjenjivati samo prema izgledu tijela ili činjenici da je pripremljeno za ispraćaj.
Prije neposrednog kontakta pitajte postoje li posebna ograničenja. Ako osoblje preporuči oproštaj bez dodirivanja, tu uputu treba poštovati.
Kada se kontakt treba izbjegavati?
Kod određenih zaraznih bolesti pogrebni običaji moraju se prilagoditi zaštitnim mjerama. Primjer su ebola i kolera, kod kojih kontakt s tijelom ili zaraženim tjelesnim tečnostima može prenijeti infekciju. WHO za smrtne slučajeve povezane s kolerom izričito preporučuje alternative obredima koji uključuju dodirivanje ili ljubljenje pokojnika.
To ne znači da takav rizik postoji na svakoj sahrani. Znači da se odluka donosi prema konkretnim okolnostima i uputama nadležnog osoblja, umjesto prema općim pretpostavkama.
Higijena ruku važna je nakon kontakta
Nakon dodirivanja preminule osobe treba oprati ruke sapunom i vodom. WHO navodi da se, ako ruke nisu vidljivo zaprljane, može koristiti i sredstvo za dezinfekciju na bazi alkohola.
Higijena ruku ipak ne zamjenjuje posebne zaštitne mjere kada su one propisane. Najvažnije je unaprijed znati kakav je kontakt dopušten.
Posljednji poljubac nije obaveza
Osim zdravstvene sigurnosti, važno je poštovati i lične granice. Neko želi prići kovčegu, dok druga osoba osjeća da to ne može ili ne želi učiniti. Nema potrebe da porodica od svih očekuje isti način oproštaja.
Ljubav prema preminuloj osobi ne mjeri se fizičkim kontaktom na sahrani. Molitva, cvijet, nekoliko riječi zahvalnosti ili trenutak tišine mogu biti jednako ličan i dostojanstven oproštaj.
Zato na pitanje treba li poljubiti pokojnika nema univerzalnog odgovora. Najprije provjerite zdravstvene upute, a zatim odaberite način oproštaja koji odgovara vašim osjećajima i uvjerenjima, bez pritiska okoline.
Na kraju, posljednji oproštaj ostaje duboko ličan trenutak u kojem se prepliću tuga, ljubav, uspomene i porodični običaji. Ne postoji gest koji svi moraju napraviti niti način ponašanja kojim se dokazuje koliko nam je neko značio. Nekome je važno da priđe kovčegu, dok će druga osoba poželjeti sačuvati uspomenu na voljenu osobu iz vremena kada je bila živa.
Niko ne treba osjećati krivicu zato što nije spreman dodirnuti ili poljubiti pokojnika. Jednako tako, potrebu za blizinom treba dočekati s razumijevanjem, uz poštovanje zdravstvenih uputa koje važe u konkretnoj situaciji. Najbolje je pitanja postaviti osoblju prije oproštaja, kako porodica u osjetljivom trenutku ne bi morala nagađati šta je dopušteno.
Posebno je važno izbjegavati pritisak i rečenice poput „moraš se oprostiti kako treba“. Takve riječi mogu dodatno opteretiti osobu koja se već suočava s gubitkom. Umjesto očekivanja, više znače strpljenje, prisustvo i dopuštenje da svako tugu izrazi na svoj način.
Oproštaj se, uostalom, ne završava na sahrani. On se nastavlja kroz fotografije koje čuvamo, priče koje prepričavamo i male navike koje nas podsjećaju na preminulu osobu. Omiljeno jelo, poznata pjesma ili mjesto na kojem smo zajedno provodili vrijeme mogu postati dragocjeni načini očuvanja uspomene.
Ono što ste dijelili tokom života ne može se svesti na jedan posljednji postupak. Godine pažnje, razgovora, podrške i zajedničkih trenutaka imaju svoje mjesto bez obzira na to kako je izgledao ispraćaj.
Ako nakon sahrane ostane misao da ste nešto trebali uraditi drugačije, pokušajte prema sebi imati razumijevanja. U trenucima snažne tuge ljudi ne reaguju uvijek onako kako su zamišljali. Možete naknadno napisati pismo, posjetiti grob ili podijeliti uspomenu s nekim bliskim, ako vam to odgovara.
Dostojanstven oproštaj ostavlja prostor i za sigurnost i za osjećaje. Najvažnije je da bude slobodan od prisile, usklađen s preporukama osoblja i ispunjen poštovanjem prema osobi koju ste izgubili, kao i prema onima koji ostaju.
