Moj sin Mikica je tada imao samo sedam mjeseci kada se dogodio alarmantan incident. Usred ogromnog i zabačenog kanadskog pejzaža, primio sam neočekivani poziv od komšije, koja je primetila da su vrata mog stana čudno odškrinuta. Na moje krajnje zaprepaštenje, obavijestila me je da je, zavirivši unutra, otkrila uznemirujući prizor: Mikica je ležao mokar u svom krevetu, a njegovi nevini krici probijaju se kroz inače tiho okruženje.
Međutim, najšokantnije otkriće je tek uslijedilo – moj komšija je otkrio da je neko besramno opljačkao moje prebivalište, neselektivno otevši sve moje stvari prije nego što je žurno pobjegao s mjesta događaja.Da stvar bude još gora, ovaj bešćutni uljez imao je drskosti da ostavi moje bespomoćno dijete bez nadzora, ranjivo i izloženo na otvorenim vratima. Zapanjujuće, ovaj bezosjećajni lopov se čak sagnuo tako nisko da je ukrao osnovne stvari namijenjene mojoj bebi.
Druga dadilja također nije bila ispravna prema meni i porodici, kako se bližila Nova godina, moje okolnosti su zahtijevale hitnu potrebu za čuvarom mog sina. Dok sam joj se obraćala , moje riječi su odjekivale mješavinom frustracije i očaja: “Zašto se truditi oko Nove godine? Samo prestani, obećavam da ću ti pružiti sve što želiš.” Začuđujuće, njen odgovor je bio da žurno pobjegne iz stana, držeći torbu prepunu mojih stvari, kao da je lopov u noći.
Nije ni znala da ću uskoro otkriti svoje stvari skrivene u njenoj lažnoj torbi. Obuzeta naletom emocija, silovito sam je gurnula niz stepenice. U tom intenzivnom trenutku nisam očekivala potencijalne posljedice svojih postupaka, niti sam shvatila mogućnost da joj okončam život.
