“Moj brat je nestao prije 13 godina. Tražili smo ga godinama, nadali se, gubili nadu i na kraju prihvatili bolnu istinu – možda ga više nikada nećemo pronaći. A onda se sinoć dogodilo nešto što me potpuno prestravilo.
Stala sam na benzinsku pumpu, običan trenutak u večeri… Sve dok nisam ugledala muškarca koji je prolazio pored mene. Na sebi je imao jaknu – onu istu koju je moj brat nosio posljednji put kad smo ga vidjeli. Zakrpe, izlizani rukavi, prepoznatljiva boja… Bila je njegova.
Bez razmišljanja sam povikala njegovo ime. Muškarac se okrenuo. U trenu je problijedio, kao da je vidio duha. Taj pogled mi je sledio krv u žilama.
U istom trenutku zazvonio mi je telefon. Poruka od majke.
‘Nadam se da si dobro. Upravo sam sanjala nešto strašno o tebi. U snu si nestala, baš kao i tvoj brat. Molim te, brzo se vrati kući.’
Ostala sam ukopana na mjestu. Moja majka nikada, ali nikada ne piše takve poruke. Ne spominje snove, niti šalje poruke bez razloga. Sve se dogodilo u istom trenutku – i susret s neznancem u bratovoj jakni i majčina poruka.
Večeras sam se, na istom mjestu i u isto vrijeme, vratila na benzinsku pumpu. Nadala sam se da ću ga opet vidjeti, da ću dobiti još jednu priliku da mu priđem.
Ali njega nije bilo. Nigdje. Kao da je nestao, baš kao i prije 13 godina.
Nikada nisam rekla majci šta se dogodilo. Nisam željela da joj srce dodatno otežam. Ali ne mogu se riješiti tog osjećaja… Kao da se nešto strašno dešava, nešto što još ne mogu shvatiti ni objasniti.”
Zaključak:
Neki trenuci u životu ostave trag koji nikada ne blijedi. Pojave se neočekivano, uzdrmaju nas do srži i ostave nas s više pitanja nego odgovora. Ovaj susret, ili možda samo slučajnost, natjerao me da preispitam sve ono u šta sam godinama pokušavala da povjerujem – da je moj brat zauvijek nestao, da ga nema, da je život jednostavno krenuo dalje bez njega.
Ali šta ako nije? Šta ako sudbina nekada namjerno odigra svoje karte, stavi nas na pravo mjesto u pravo vrijeme samo da nas podsjeti da neke priče nisu završene? Da neki odgovori tek čekaju svoje vrijeme da budu otkriveni.
Majčina poruka te noći bila je više od običnog sna – bila je znak, možda instinkt koji majka osjeti bez objašnjenja, povezanost koja nikada ne prestaje bez obzira na daljinu ili vrijeme. Taj osjećaj da sam istovremeno na pravom i najopasnijem mjestu, da sam blizu nečega što mi je godinama izmicalo, još uvijek me proganja.
Od te noći, jedno pitanje mi ne izlazi iz glave – da li sam zaista vidjela svog brata ili je to bio samo čovjek sličan njemu? A ako jeste bio on, zašto nije ostao, zašto nije progovorio?
Možda se neke priče nikada ne završe onako kako želimo. Možda ih sudbina ostavi otvorene, da nas vječno proganjaju i podsjećaju da ono što jednom izgubimo ne nestaje zauvijek – samo čeka trenutak da nam se opet na neki način pojavi, pa makar to bila samo sjenka prošlosti na benzinskoj pumpi.
Nisam imala snage reći majci. I možda nikada neću. Neke tajne zauvijek ostanu zaključane u nama, ne zato što ih ne želimo podijeliti, već zato što ne znamo kako izgovoriti ono što ni sami ne razumijemo.
Jedino što mi sada preostaje je da se nadam. Da vjerujem da ćemo se, možda jednog dana, ipak sresti. I da ću konačno dobiti odgovor na pitanje koje me progoni već 13 godina – gdje si, brate?
