Šta uraditi kada vas neko nervira? Pouka Jungovih ideja koja podstiče na razmišljanje
- Postoje ljudi koji nas iznerviraju gotovo čim počnu govoriti. Nekome smeta preglasan kolega, nekome prijatelj koji stalno kasni, a nekome osoba koja u svakom razgovoru mora imati posljednju riječ.
Ne mora se dogoditi velika svađa. Ponekad su dovoljni nečiji ton, navika ili način ponašanja da osjetimo napetost.
Ali šta tada uraditi? Reći sve što mislimo, pokušati promijeniti drugu osobu ili se povući i prešutjeti?
Ideje Karla Gustava Junga i Fritza Perlsa nude zanimljiv pravac za razmišljanje: obratiti pažnju na vlastitu reakciju, prepoznati svoje granice i odustati od očekivanja da svi moraju živjeti prema našim pravilima.
To ne znači da trebamo trpjeti nepoštovanje. Znači da vrijedi razlikovati ponašanje koje nam stvarno šteti od onoga koje nam jednostavno nije po volji.
Ne moraju nam svi biti simpatični
Mnogi se osjećaju neprijatno kada shvate da im neko ne odgovara, posebno ako ta osoba nije uradila ništa očigledno loše.
Možda je ljubazna, ali previše pričljiva za naš ukus. Možda je spontana, dok mi volimo tačan dogovor. Možda svaku misao izgovara naglas, dok nama treba više tišine.
Različitost sama po sebi nije problem. Problem može nastati kada zaključimo da druga osoba mora promijeniti svoju ličnost kako bismo se mi osjećali ugodnije.
Nije potrebno da sa svakim ostvarimo bliskost. Možemo nekoga poštovati, pristojno sarađivati s njim i istovremeno znati da ne želimo provoditi mnogo slobodnog vremena zajedno.
Takav odnos često je mirniji i iskreniji od prisilne ljubaznosti iza koje se gomila nezadovoljstvo.
Perlsova poruka: Ne živimo da bismo ispunjavali sva tuđa očekivanja
U tekstu poznatom kao „Geštalt molitva“, Fritz Perls naglašava odvojenost ličnih potreba i očekivanja: svako ima svoj život i ne postoji da bi u potpunosti odgovarao tuđoj zamisli.
Ova ideja može biti korisna kada primijetimo da mnogo energije trošimo na pokušaje da nekoga preoblikujemo.
Želimo da kolega bude tiši, rođak manje nametljiv, prijatelj organizovaniji. Ponekad o tome treba razgovarati, naročito kada njihovo ponašanje utiče na zajedničke obaveze. Ali razgovor nije isto što i uvjerenje da imamo pravo uređivati svaki dio tuđeg karaktera.
Možemo iznijeti potrebu i tražiti dogovor. Ne možemo očekivati da druga osoba postane naša kopija.
Jednako tako, ni mi ne moramo prihvatiti svako očekivanje koje neko postavi pred nas.
Jungov pristup: Šta nam vlastita reakcija može pokazati?
U Jungovim idejama o projekciji važnu ulogu ima pitanje prepoznajemo li kod drugih nešto što teško prihvatamo ili razumijemo kod sebe.
To može biti koristan povod za samopropitivanje. Kada nas nečije ponašanje snažno uznemiri, vrijedi zastati i pokušati imenovati razlog.
Da li nam smeta što osoba prekida razgovor? Osjećamo li se zanemareno? Podsjeća li nas njen ton na neko ranije neprijatno iskustvo? Jesmo li već iscrpljeni, pa nam je prag strpljenja niži nego inače?
Ipak, nije svaka iritacija projekcija niti dokaz da potajno želimo biti poput osobe koja nas nervira.
Ako neko stalno kasni, možda nam smeta zato što ne poštuje dogovor i troši naše vrijeme. Ako nas prekida, možda nam jednostavno ne dopušta da završimo misao.
Samopropitivanje pomaže da jasnije razumijemo situaciju, ali ne treba postati način da sebe okrivljujemo za svako tuđe nepristojno ponašanje.
Odvojite osobu od konkretnog postupka
Kada smo ljuti, lako izgovorimo široke ocjene:
„On je nepodnošljiv.“
„Ona uvijek mora sve pokvariti.“
„S takvim ljudima nema razgovora.“
Takve misli pojačavaju sukob, a ne govore precizno šta nam smeta. Korisnije je opisati konkretno ponašanje.
Umjesto da kolegu proglasimo bezobraznim, možemo reći:
„Teško mi je pratiti razgovor kada me prekidaš. Želim završiti ono što sam počela.“
Umjesto optužbe da prijatelj nikada ne misli na druge, možemo objasniti:
„Kada kasniš bez poruke, ne znam koliko da te čekam. Molim te da mi javiš ako ne stižeš.“
Tako drugoj osobi dajemo jasnu informaciju i priliku da nešto promijeni. Istovremeno čuvamo razgovor od nepotrebnog vrijeđanja.
Prihvatanje ne isključuje granice
Nekoga možemo prihvatiti kao drugačijeg, a ipak odbiti određeno ponašanje.
Glasna osoba ima pravo biti društvena i pričljiva, ali to ne znači da mora puštati muziku dok drugi pokušavaju raditi. Prijatelj može biti spontan, ali zajednički planovi ipak zahtijevaju dogovor.
Granica može biti jednostavna:
„Sada mi treba tišina da završim posao.“
„O toj temi ne želim razgovarati.“
„Ako razgovor pređe u vrijeđanje, prekinut ću ga.“
Važno je da granica bude jasna i povezana s onim što zaista možemo uraditi. Ne moramo prijetiti, držati predavanje ili dokazivati da smo u pravu da bismo zaštitili svoje vrijeme i mir.
Ne zahtijeva svaka neprijatnost reakciju
Ponekad je dovoljno prepoznati da nam neko ne odgovara i nastaviti svojim putem.
Ne mora se komentarisati svaka tuđa navika, ispraviti svako mišljenje niti pobijediti u svakoj raspravi. Posebno kada je riječ o kratkom susretu koji nema veći uticaj na naš život.
Prije nego što reagujemo, možemo se zapitati:
Da li se ovo ponašanje direktno tiče mene? Treba li nešto riješiti ili sam samo trenutno iznerviran? Hoće li razgovor pomoći?
Odgovori nam mogu pokazati kada vrijedi govoriti, a kada je bolje usmjeriti pažnju na nešto drugo.
Zrelost je u izboru reakcije
Ne možemo spriječiti da nas ljudi ponekad iznerviraju. Možemo, međutim, pokušati razumjeti šta nas je pogodilo i odlučiti kako ćemo postupiti.
Nekada će biti potreban iskren razgovor. Nekada čvrsta granica. A nekada samo prihvatanje da se s određenom osobom ne slažemo i da to ne moramo pretvoriti u sukob.
Vrijednost ovih ideja nije u obećanju da nas više niko neće uznemiriti. Ona je u podsjećanju da između prvog naleta ljutnje i našeg odgovora postoji prostor za izbor.
Ne moramo voljeti svakoga, ali možemo pažljivo birati kome ćemo posvetiti vrijeme, šta ćemo prihvatiti i kada ćemo mirno reći: „Ovo mi ne odgovara.“
