Ciganka je prišla mladoj kod matičara i rekla im ovo!
- Viktorija je vjerovala da je pred njom najsretniji dan u životu. Vjenčanica je bila spremna, gosti okupljeni, svadbena kolona krenula je prema matičaru, a samo nekoliko minuta dijelilo ju je od trenutka kada će Maksimu izgovoriti sudbonosno „da“. Međutim, niz čudnih detalja koje je tog jutra pokušavala zanemariti uskoro je dobio sasvim drugo značenje.
Sve je počelo još tokom posljednjih priprema.
Stan je bio pun ljudi, smijeha, telefonskih poziva i užurbanih koraka. Viktorijine prijateljice popravljale su joj haljinu i veo, dok su članovi porodice provjeravali je li sve spremno za polazak.
Usred te gužve Viktorija je primijetila da je Maksim neobično tih.
Telefon mu je zazvonio nekoliko puta, a nakon posljednjeg poziva udaljio se od ostalih i izašao na balkon. Govorio je tiho, gotovo šapatom.
Kada se vratio u prostoriju, djelovao je još nervoznije.
Na Viktorijino pitanje je li sve u redu samo se nasmiješio i kratko odgovorio:
„Sve je dobro. Samo neke obaveze.“
Nije željela kvariti raspoloženje, pa ga nije dalje ispitivala.
Tada je vidjela nešto što će joj se kasnije stalno vraćati pred oči.
Maksim je uzeo mali kofer koji je stajao kraj vrata i odnio ga do automobila. Otvorio je prtljažnik, stavio kofer unutra, a zatim ga prekrio pokrivačem.
Viktoriji je prizor djelovao čudno.
„Šta je u koferu?“ upitala ga je.
Maksim se okrenuo prema njoj.
„Ništa važno. Ostavi to.“
U tom trenutku nije insistirala.
Bio je njihov dan i nije željela praviti problem zbog nečega što je možda imalo sasvim jednostavno objašnjenje.
Tokom vožnje počela je primjećivati da nešto nije u redu
Svadbena kolona krenula je kroz grad.
Automobili su trubili, ljudi su se smijali, a Viktorija je kroz prozor gledala u poznate ulice pokušavajući se opustiti.
Ali kada bi pogledala prema Maksimu, osjećala je sve veću nelagodu.
Ruke su mu lagano podrhtavale.
Nekoliko puta obrisao je čelo iako u automobilu nije bilo naročito toplo.
Njegov osmijeh više nije izgledao prirodno.
„Jesi li siguran da je sve u redu?“ ponovo je upitala.
„Viktorija, molim te. Danas nemoj brinuti ni o čemu.“
Njegov odgovor trebao ju je umiriti.
Dogodilo se upravo suprotno.
A onda je svadbena kolona nakratko stala.
I tada se pojavila žena koju niko od njih nije poznavao.
Starija žena prišla je direktno Viktoriji
Bila je odjevena skromno, s tamnom maramom preko glave.
Nije gledala ostale goste.
Nije tražila novac.
Nije prilazila drugim automobilima.
Krenula je ravno prema automobilu u kojem je sjedila Viktorija.
Maksim ju je prvi primijetio.
„Nemoj otvarati prozor“, rekao je naglo.
Viktorija ga je pogledala.
„Zašto?“
„Samo nemoj.“
Ali žena je već stajala kraj njenog prozora.
Pokucala je prstima po staklu.
Viktorija je oklijevala nekoliko sekundi, a onda ipak spustila prozor.
Žena ju je dugo gledala.
Najprije u lice.
Zatim u veo.
A onda prema Maksimu.
Nakon toga je izgovorila riječi koje su Viktoriji zaledile krv u žilama.
„Veo koji nosiš nije tvoj. Sudbina ti je gorka.“
Viktorija je ostala bez riječi.
Maksim se odmah nagnuo prema prozoru.
„Dosta! Odlazi!“
Ali žena ga nije ni pogledala.
Nastavila je govoriti Viktoriji.
„Otvori prtljažnik njegovog auta.“
Viktorija je osjetila kako joj srce ubrzano udara.
„Šta?“
Žena se približila prozoru još nekoliko centimetara.
„Molim te kao Boga. Prije nego što odeš pred matičara, otvori prtljažnik.“
Viktoriji se u glavi odjednom spojilo sve što je vidjela tog jutra
Telefonski poziv.
Maksimovo šaputanje na balkonu.
Mali kofer.
Pokrivač preko njega.
Njegove drhtave ruke.
Znoj na čelu.
I sada nepoznata žena koja joj govori upravo o prtljažniku.
Maksim je otvorio vrata automobila i bijesno rekao ženi da se udalji.
„Ostavi nas na miru!“
Starija žena je napravila nekoliko koraka unazad.
Prije nego što se okrenula, ponovo je pogledala Viktoriju.
„Poslije će biti kasno.“
I otišla je.
Nekoliko trenutaka niko nije govorio.
Viktorija je sjedila potpuno ukočena.
Do tada je pokušavala pronaći razumno objašnjenje za Maksimovo ponašanje.
Sada više nije mogla.
„Otvori prtljažnik“, rekla je.
Maksim ju je pogledao.
„Šta?“
„Hoću da vidim šta je unutra.“
„Viktorija, nećeš valjda slušati neku nepoznatu ženu?“
„Otvori ga.“
Njegovo lice se promijenilo.
Nestao je osmijeh kojim ju je cijelog jutra pokušavao uvjeriti da je sve u redu.
„Nećemo praviti cirkus pred svima.“
Ali upravo ta rečenica dodatno je pojačala njenu sumnju.
Da je unutra zaista bilo nešto beznačajno, zašto jednostavno nije otvorio prtljažnik?
Od svadbenog veselja do potpune sumnje
Ljudi iz drugih automobila počeli su primjećivati da se nešto događa.
Neki su izlazili iz vozila i prilazili.
Viktorijina majka pitala je zašto kolona stoji.
„Ništa“, odgovorio je Maksim. „Samo jedna luda žena.“
Ali Viktorija ga više nije slušala.
Gledala je prema zadnjem dijelu automobila.
Prema mjestu gdje je samo nekoliko sati ranije vidjela kako skriva kofer ispod pokrivača.
Odjednom joj svadba više nije bila najvažnija.
Nije razmišljala o gostima.
Nije razmišljala o matičaru.
Nije razmišljala ni o tome šta će ljudi reći.
Željela je samo odgovor na jedno pitanje:
Šta se nalazi u prtljažniku?
Jedna rečenica bila je dovoljna da promijeni cijeli dan
Sve do susreta s nepoznatom ženom Viktorija je Maksimovo ponašanje pokušavala opravdati nervozom pred vjenčanje.
Ali kada je žena spomenula baš prtljažnik, sve što je ranije djelovalo bezazleno odjednom je postalo sumnjivo.
Telefonski poziv više nije bio samo poziv.
Kofer više nije bio samo prtljag.
Njegova nervoza više nije izgledala kao obična trema.
Najviše ju je, ipak, uznemirila Maksimova reakcija.
Umjesto da bez problema otvori prtljažnik i prekine cijelu priču, on je pokušavao odgovoriti Viktoriju od toga.
A kada se povjerenje jednom poljulja, čak i najmanji detalj počinje izgledati drugačije.
Viktorija je ponovo pogledala čovjeka za kojeg se nekoliko minuta kasnije trebala udati.
„Ili ćeš otvoriti prtljažnik“, rekla je tiho, „ili nema vjenčanja.“
Oko njih je nastala potpuna tišina.
Maksim je nekoliko sekundi samo stajao.
Zatim je polako posegnuo rukom prema ključevima automobila.
A Viktorija je tada shvatila da će ono što se nalazi ispod pokrivača možda odlučiti ne samo hoće li tog dana biti vjenčanja, nego i hoće li čovjeka pored sebe ikada više moći gledati istim očima.
