Sedam godina nakon smrti supruge i sina, jedan dječak ga je zaustavio u parku. Tada je čuo izvinjenje koje više nije očekivao
- Namjeravao je proći pored klupe i nastaviti šetnju s Kler. A onda je dječak dotrčao do žene koju sedam godina nije čuo ni vidio, uhvatio je za ruku i viknuo: „Bako, pogledaj šta sam našao!“ Nekoliko trenutaka kasnije predstavio se imenom koje je nekada bilo namijenjeno njegovom sinu.
Emilinu majku prepoznao je po načinu na koji je pridržavala torbu u krilu. Stisnula bi ručke objema rukama kad god bi se zamislila. Nekada je taj prizor viđao gotovo svake nedjelje. Sada je bio dovoljno udaljen da prođe drugom stranom staze, a da ga ona možda i ne primijeti.
Tada je dotrčao dječak s velikim kestenovim listom. Dok je pokušavao izvući zgužvanu kesicu fudbalskih sličica iz džepa, žena je podigla pogled i ugledala ga.
„Nisam znala da šetaš ovuda“, rekla je.
„Ni ja da ću te ovdje sresti.“
Kler mu je dodirnula podlakticu. Tek kad se okrenuo prema njoj, shvatio je da joj još ništa nije objasnio.
„Ovo je Emilina majka.“
Žena je ustala i pomjerila torbu. Nekada bi ga privukla u zagrljaj prije nego što bi stigao skinuti jaknu. Sada su oboje ostali stajati kraj klupe, nesigurni treba li uopće pružiti ruku.
Sedam godina u kojima niko nije okrenuo broj
Posljednji put vidjeli su se nekoliko dana nakon sahrane. Emili i njihov novorođeni sin umrli su nakon teških komplikacija na porođaju. Kod kuće ih je čekao sastavljen krevetić, a u ladici je ležala oprana odjeća koju je Emili složila prema veličini. Na spisku za kupovinu ostalo je nekoliko stvari koje je trebao donijeti prije nego što se vrate iz bolnice.
Emilini roditelji tražili su odgovor na pitanje kako je sve moglo krenuti po zlu. U očaju su se okrenuli prema njemu. Govorili su da je morao ranije reagovati, primijetiti da nešto nije u redu i insistirati da se nešto učini.
Neke od tih riječi poklopile su se s pitanjima koja je već postavljao sebi. Zato su se i zadržale. Dovoljno je bilo da se noću probudi i pogleda na sat pa da se sjeti šta se u to vrijeme događalo u bolnici i ponovo preispita vlastite odluke.
Nakon tih prvih dana pozivi su prestali. Prošao je Emilinin rođendan, zatim prva godišnjica njene smrti. Niko se nije javio. Poslije nekoliko godina prestao je i zamišljati kako bi zvučao razgovor kad bi neko od njih ipak nazvao.
Dječak se predstavio, a on je ostao bez riječi
„Bako, ko je ovo?“, upitao je dječak.
Emilina majka ga je pogledala prije nego što je odgovorila.
„Neko ko nam je veoma važan.“
Čudno mu je bilo čuti te riječi nakon toliko godina tišine. Dok je pokušavao smisliti šta da kaže, dječak je podigao glavu.
„Ja sam Majk.“
Tako se zvao i njegov sin.
Pogledao je prema Emilinoj majci. Ona je odmah shvatila zašto je zastao i zamolila ih da sjednu. Objasnila je da su brinuli o dječaku, sinu jedne njihove rođake, još prije nego što su ga prije tri godine usvojili. Od ranije ju je zvao bakom i tako je ostalo.
„Zove se Majkl“, rekla je dok je dječak na drugom kraju klupe slagao sličice. „Sam je odlučio da će se predstavljati kao Majk. Kad sam ga prvi put čula da je to rekao, morala sam na trenutak izaći iz sobe.“
Posmatrao je kako dječak palcem poravnava savijeni ugao jedne sličice. Kad se nasmijao, na trenutak ga je podsjetio na Emili. Znao je koliko je dugo tražio tragove nje u ljudima koje sreće. O ovom dječaku tek je počinjao učiti. Za sada je znao da skuplja fudbalere i da mu je jedan kestenov list bio dovoljno lijep da ga ponese baki.
„Imali ste moj broj“
Emilina majka sklopila je ruke u krilu.
„Dugujem ti izvinjenje. I moj muž ti ga duguje.“
Sačekao je da nastavi.
„Dugo smo govorili jedno drugom da ne znamo kako da ti priđemo.“
„Imali ste moj broj“, rekao je.
„Jesmo.“
Odgovorila je odmah. Zbog toga je i ostao sjediti.
„Izgubio si ženu i sina, a mi smo se ponašali kao da samo nas boli. Govorili smo ti stvari za koje nismo imali nikakvog osnova. Žao mi je što smo te okrivili.“
Godinama je zamišljao šta bi joj rekao kada bi priznala da su pogriješili. U glavi je znao nabrojati svaku njihovu optužbu. Sada ga je zanimalo samo jedno.
„Zašto si čekala ovoliko?“
„U početku sam bila bijesna. Poslije me bilo stid. Nekoliko puta sam uzela telefon i odložila ga, pa sebi rekla da ću te nazvati sutra. S vremenom me bilo stid i svega što sam rekla i toga što sam toliko čekala da se javim.“

Kler je sjedila kraj njega. Sačekala je da sam odluči hoće li odgovoriti.
„Najgore je bilo što sam vam dugo vjerovao“, rekao je. „I kasnije, kad sam prihvatio da nisam mogao znati kako će se sve završiti, vaše sam riječi i dalje čuo kad bih se sjetio te noći.“
„Žao mi je“, ponovila je.
Ovaj put ga je gledala pravo u oči. Pustio je da nekoliko trenutaka prođe u tišini.
Sličica golmana i poziv na večeru
„Znaš li ko je ovo?“, upitao je Majk i približio mu jednu sličicu.
Nagnuo se da bolje vidi.
„Znam. Odličan golman.“
„Imam dva ista. Hoćeš jednog?“
„Nemam album.“
Dječak je malo razmislio, pa mu svejedno pružio sličicu.
„Možeš početi s ovom.“
Nasmijao se i uzeo je. Majk mu je odmah pokazao koje igrače još traži i objasnio zašto je posljednju kesicu otvorio pažljivo, iako je prethodnu od uzbuđenja gotovo rastrgao. Dok ga je slušao, ruka kojom je cijelo vrijeme držao rub klupe polako se opustila.
Pred rastanak ih je Emilina majka pozvala na večeru. Pogledala je i Kler da bude jasno da poziv vrijedi za oboje.
„Ne mogu doći i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo“, rekao je.
„Razumijem.“
„I želim razgovarati s tvojim mužem.“
„Reći ću mu.“
Kler ga nije požurivala. Pogledao je dječaka, koji je pažljivo vraćao sličice u kesicu, pa upitao odgovara li im subota.
„U šest“, rekla je žena.
Fotografija koju je sam snimio
U subotu je vrata otvorio Emilinin otac. Pamtio ga je kao čovjeka koji bi ga s praga pozvao da uđe i odmah upitao hoće li kafu. Sada je stariji čovjek držao ruku na kvaki i govorio polako, kao da se boji da će u žurbi preskočiti nešto važno.
„Bio sam nepravedan prema tebi. Znam da jedna večera to neće popraviti.“
„Neće“, odgovorio je.
Emilinin otac je klimnuo glavom.
„Hvala ti što si ipak došao.“
Za stolom je bilo više pauza nego što je iko želio. U jednom trenutku obojica su posegnula za istim bokalom vode, pa su ga istovremeno pustili. Onda je Majk prosuo sok. Kler mu je pružila salvetu i pitala ga može li joj poslije večere pokazati album. Do kraja obroka dječak je već planirao od koje će stranice početi.
Kasnije je na polici ugledao Emilinu fotografiju. Bila je u staroj jakni, kosa joj je letjela preko lica, a smijala se prema njemu, iza objektiva.
„Ja sam je slikao“, rekao je.
„Znamo“, odgovorila je njena majka. „Baš je voljela tu fotografiju.“
Ostao je kraj police. Sjetio se koliko je tog dana puhalo i kako se Emili smijala svaki put kad bi pokušala skloniti kosu s lica. Bilo mu je drago što je te večeri neko s njim mogao podijeliti i uspomenu iz dana kada je bila sretna.
Na odlasku ga je Majk sačekao kraj vrata.

„Jesi li sačuvao golmana?“
Izvadio je novčanik. Sličica je bila iza kartica, tačno tamo gdje ju je stavio nakon susreta u parku.
„Sljedeći put stvarno moraš pogledati album“, rekao je dječak.
„Dogovoreno.“
Spremio je sličicu, okrenuo se prema Emilinim roditeljima i rekao da će ih nazvati tokom sedmice. Na putu do auta izvadio je telefon i provjerio ima li još njihov broj.
Bio je tu. U ponedjeljak ih je nazvao.











