Zašto se ne treba hvalisati? Ova jednostavna priča krije duboku životnu lekciju
Tri žene sretnu se jednog jutra kod bunara, gdje su došle po vodu. Dok su punile svoje posude, započele su razgovor – i, kao što to često biva, tema su vrlo brzo postali njihovi sinovi.
„Moj sin ima anđeoski glas“, s ponosom reče prva. „Pjeva poput slavuja, kad ga čujete, zaboravite na sve brige.“
Druga odmah doda: „A moj sin je snažan kao iz bajke. Kad baci kamen uvis, čini se da će dotaknuti nebo!“
Treća žena samo šuti. Pogledaju je upitno.
„A tvoj sin?“ – upitaše je.
Pogleda ih blago i slegne ramenima: „Moj sin je sasvim običan. Tiha, skromna duša. Ništa posebno za ispričati.“
Žene se potom upute natrag prema selu, noseći teške posude s vodom na glavi. Sunce je nemilosrdno pržilo, a teret je postajao sve naporniji. Treća žena je koračala u tišini, osjećajući se pomalo neugodno pored hvalisavih majki.
Kada su stigle blizu sela, ugledale su svoja tri sina kako ih čekaju na ulazu.
Prva žena ushićeno reče: „Evo mog sina, slušajte kako pjeva!“ I zaista, dječak je sjedio na zidiću i pjevao iz sveg glasa.
Druga pokaže prema svom sinu: „Pogledajte sada kako baca kamen!“ Dječak zagrabi kamen i baci ga visoko u zrak, uz gromoglasan smijeh.
U tom trenutku, treći sin – onaj o kojem nije bilo „ništa posebno“ za reći – potrča prema svojoj majci, priđe joj bez riječi i preuze tešku posudu s njezine glave. Nosio ju je umjesto nje, s poštovanjem i ljubavlju.
Pouka:
Vrijednost se ne mjeri u riječima koje izgovaramo, niti u tome koliko se hvalimo onima koje volimo. Prava veličina čovjeka ogleda se u njegovim djelima, u saosjećanju, u pomoći kada je najpotrebnija – ne u glasnim riječima, već u tihim gestama.
Ponekad oni koji se najmanje ističu govore najviše – ne riječima, već srcem.
Zaključak:
Ova jednostavna priča podsjeća nas na nešto što u savremenom svijetu često zaboravljamo – da prava vrijednost ne leži u spoljašnjem dojmu, u hvali, ni u tome kako nas drugi vide, već u onome što činimo za druge, tiho, iskreno i iz srca.
Hvalisanje je često potreba da se istaknemo, da pokažemo da smo “bolji”, da imamo više razloga za ponos od drugih. No, takva potreba obično prikriva nesigurnost, jer ono što je zaista veliko i plemenito – ne viče. Ne pokazuje se na sceni, ne traži aplauz.
Sin treće žene nije pjevao niti pokazivao snagu. Njegova vrijednost bila je u nečemu dubljem – u sposobnosti da osjeti kada je majci potrebna pomoć i da bez ijedne riječi preuzme teret s nje. Taj čin, tih i neupadljiv, govori više o njegovom karakteru nego sve riječi pohvale koje su druge majke izgovorile.
U životu često budemo zavedeni površnim pokazateljima vrijednosti – ko je najglasniji, najvidljiviji, najimpresivniji. Ali upravo su oni tihi ljudi, koji ne traže priznanje, koji pomažu bez da se hvale, koji nose tuđe terete bez pitanja – pravi junaci svakodnevice.
Ova priča nas uči poniznosti, zahvalnosti i važnosti da ne sudimo o drugima prema pričama koje čujemo, već prema djelima koja vidimo. Uči nas i tome da kao roditelji, prijatelji ili članovi zajednice, ne tražimo slavu kroz tuđe uspjehe, već da budemo zahvalni kada odgojimo nekoga ko zna voljeti, pomagati i razumjeti – jer to je najveća vrijednost koju čovjek može imati.
Zato, sljedeći put kada poželite nekome dokazati koliko je vaš bližnji poseban – pustite da to pokaže sam. Ne kroz priču, već kroz život.
