U starosti ove četiri stvari postaju dragocjenije od svega
- S godinama čovjek počinje drugačije gledati na život. Ono što nam se u mladosti činilo sigurnim i nepromjenjivim, kasnije se pokaže mnogo prolaznijim nego što smo očekivali.
Vjerujemo da će djeca uvijek biti blizu, da će partner ostati uz nas, da će prijatelji zauvijek imati vremena za druženje i da će porodična okupljanja izgledati isto kao nekada.
Ali život rijetko ide baš tako.
Djeca odrastu, osnuju svoje porodice, imaju posao i vlastite obaveze. Prijatelji se sele, mijenjaju navike ili se jednostavno rjeđe viđaju. Partner se može razboljeti, a ponekad život razdvoji i ljude koji su decenijama bili zajedno.
To ne mora značiti da smo ostali bez ljubavi. To samo znači da se život mijenja.
Upravo tada postaje jasno koliko je važno izgraditi nekoliko oslonaca koji ne zavise isključivo od drugih ljudi.
1. Prihvatiti da niko ne može stalno biti uz nas
Jedna od najvažnijih lekcija zrelog doba jeste prihvatiti da ljudi koje volimo imaju svoje živote.
Djeca mogu voljeti roditelje svim srcem, a ipak ne mogu biti dostupna svakoga dana. Prijatelj može iskreno brinuti, ali imati vlastite probleme. Čak ni partner ne može ispuniti svaku prazninu ili riješiti svaku brigu.
Problem nastaje kada čovjek čitav osjećaj sreće veže za prisustvo drugih.
Ako očekujemo da nas neko stalno zove, posjećuje ili zabavlja, svaki njihov izostanak može početi izgledati kao odbacivanje.
Mnogo mirniji život počinje kada shvatimo da bliskost ne mora značiti neprestano prisustvo.
Možemo voljeti djecu koja žive daleko. Možemo imati prijatelja kojeg vidimo nekoliko puta godišnje, a da odnos i dalje bude vrijedan.
Najvažnije je ne izgubiti vlastiti život čekajući da neko drugi pronađe vrijeme za nas.
2. Uređen i miran svakodnevni život
S godinama prostor u kojem živimo postaje sve važniji.
Dom pun stvari koje godinama ne koristimo, pokvarenih predmeta, starih kutija, nepotrebne odjeće i gomile sitnica može postati izvor umora, čak i kada toga nismo potpuno svjesni.
Ne znači da kuća mora izgledati kao katalog namještaja.
Dom može biti živ i nesavršen. Knjiga može ostati na stolu, deka na fotelji, a šolja nakon jutarnje kafe u kuhinji.
Važno je nešto drugo – da se u vlastitom prostoru možemo lako kretati i da nam svakodnevni život nije nepotrebno komplikovan.
Ponekad je dovoljno početi vrlo jednostavno.
Srediti jednu ladicu. Baciti ono što je pokvareno. Pokloniti odjeću koju godinama nismo obukli. Posložiti dokumente ili osloboditi jednu policu.
Često se tada dogodi nešto zanimljivo: zajedno s prostorom kao da se rastereti i glava.
Manje stvari znači manje traženja, manje održavanja i manje svakodnevnog nerviranja.
A u godinama kada čovjek želi sačuvati energiju za ono što mu je zaista važno, takve sitnice znače mnogo.
3. Prestanite živjeti prema tuđim očekivanjima
Veliki dio života ljudi provedu razmišljajući šta će drugi reći.
Šta će misliti komšije?
Da li je u tim godinama prikladno putovati?
Je li kasno promijeniti način života?
Šta će djeca reći ako odlučite živjeti drugačije?
Da li je „normalno“ zaljubiti se ponovo nakon šezdesete?
Godinama se možemo prilagođavati pravilima koja nikada nismo sami izabrali.
Neka od njih imaju smisla, ali mnoga postoje samo zato što ih je neko prije nas smatrao ispravnim.
Zrelost donosi jednu veliku privilegiju – mogućnost da konačno počnemo birati ono što nama odgovara.
Ne morate svakome objašnjavati zbog čega ste prestali održavati odnos koji vas iscrpljuje.
Ne morate opravdavati želju da više vremena provedete kod kuće, da putujete, promijenite stil oblačenja ili započnete neki novi hobi.
Naravno da ljudi imaju pravo na mišljenje.
Ali njihovo mišljenje ne mora postati pravilo po kojem ćete vi živjeti.
Prava sloboda dolazi onda kada pitanje „šta će drugi reći?“ zamijeni mnogo jednostavnije pitanje:
„Da li je meni ovako dobro?“
4. Naučiti biti potreban samom sebi
Možda je upravo ovo najvažnije.
Čovjek ne može graditi čitav smisao života samo na tome da je potreban djeci, partneru, unucima ili prijateljima.
Djeca odrastu.
Unuci imaju svoje društvo.
Partner ima vlastite potrebe.
A jednog dana možemo ostati sami sa mnogo više vremena nego što smo ikada imali.
Zato je dragocjeno imati nešto zbog čega se radujemo novom danu čak i kada telefon ne zazvoni.
To ne mora biti ništa veliko.
Može biti jutarnja kafa, šetnja, rad u bašti, čitanje knjige, kuhanje omiljenog jela, gledanje filma, odlazak na pijacu, ručni rad, muzika, sport ili druženje.
Važno je samo da postoji nešto što radimo zato što nama pruža zadovoljstvo.
Ponekad čovjek može biti okružen desetinama ljudi, a ipak osjećati prazninu.
Djeca zovu, rođaci dolaze, prijatelji se javljaju – ali nešto i dalje nedostaje.
To se često dogodi kada osoba godinama postoji samo kroz svoje uloge.
Majka.
Otac.
Suprug.
Supruga.
Baka.
Djed.
Radnik.
Prijatelj.
A negdje putem zaboravi ko je kada nikome ništa ne mora pružiti.
Zato je jedan od najvažnijih zadataka zrelih godina ponovo izgraditi odnos sa samim sobom.
Pronaći ono što vas raduje.
Sačuvati radoznalost.
Imati planove, makar bili sasvim mali.
Jer kvalitet starosti ne određuje samo broj ljudi koji sjede oko našeg stola.
Ljudi će dolaziti i odlaziti. Djeca mogu živjeti stotinama kilometara daleko. Prijatelji će možda rjeđe zvati. Život će se mijenjati na načine koje danas ne možemo predvidjeti.
Ali čovjek koji je naučio uživati u vlastitom društvu ima nešto izuzetno vrijedno – oslonac koji ne zavisi potpuno od toga ko je tog dana pokucao na vrata.
Najmirnije godine zato često nisu one u kojima smo stalno okruženi ljudima, već one u kojima znamo da možemo biti dobro i kada smo sami.
Jer samoća i usamljenost nisu isto.
Možete biti sami, a ispunjeni. Kao što možete biti u punoj kući, a osjećati veliku prazninu.
Na kraju, možda nije najvažnije koliko nas ljudi treba, već da mi sami još uvijek osjećamo da naš život ima vrijednost, ritam i razlog zbog kojeg se vrijedi probuditi svakog jutra.
A šta vi mislite – šta čovjeku postaje najvažnije kako godine prolaze? Podijelite svoje mišljenje u komentarima.
