“Imam 77 godina i živim sama. Tražila sam svoju djecu da dođu živjeti sa mnom, ali su oni odbili. Ne znam više kako da živim…”, rekla je žena na Redditu. To je plač. Ona želi prijatelje. Nakon ovog priznanja, počeo je niz sličnih otkrića. Da bih se izborila sa sve većom mukom koji prijeti da me proguta, hrabro sam ustrajala u potrazi za poslom.
Smatram da nisam upoznat sa bilo kakvim ličnim zanimanjima, i trenutno ne pokušavam da ih razvijam, jer vjerujem da su takvi poduhvati izvan mojih godina. Kao gest dobre volje, uputio sam poziv svom sinu da živi u mom prostranom prebivalištu, što premašuje njihov trenutni životni aranžman. Nažalost, moja snaja je izrazila protivljenje ovom prijedlogu, naizgled gajeći nevoljnost prema ideji zajedničkog života sa svojom cijenjenom svekrvom. Evo šta psiholozi preporučuju takvim osobama: Psiholog konsultant Arina Lipkina tvrdi da odsustvo zabave i, što je još više zabrinjavajuće, odsustvo sklonosti traženju takvih aktivnosti, može ukazivati na duboku melanholiju. Shodno tome, bilo bi mudro da pojedinci u kasnijim godinama potraže savjet od cijenjenih stručnjaka iz područja neurologije, psihologije ili psihoterapije. U takvim okolnostima nije smetnja da djeca ne gaje želju da svoje voljene roditelje otprate nazad do njihovog prebivališta. Umjesto toga, odrasli potomci istinski cijene svetost svog ličnog utočišta, pomno oblikovanog da im pruži utjehu i spokoj koji tako zaslužuju.
Prihvatanje ovog novog društvenog iskustva nesumnjivo će otvoriti vrata u svijet mogućnosti. Neizmjerno je štetno kada se pojedinac ograniči u ograničenu sferu uobičajenih aktivnosti, kao što je prepuštanje televizije, posjeta domu zdravlja ili posjećivanje trgovine.
U našoj sadašnjoj eri, horizonti mogućnosti su se značajno proširili za pojedince svih uzrasta, zbog čega nije pametno zanemariti takav potencijal. Ipak na djeci i unucima je da marljivo preduzmu sve potrebne mjere, osiguravajući da njihovi dragi stariji zadrže nepokolebljivu želju za životom tokom svojih zlatnih godina.
