Pet stvari zbog kojih ljudi najviše žale na kraju života
- Kada se život približi kraju, mnoge svakodnevne brige izgube značaj. Poslovni uspjesi, tuđa očekivanja i potreba da se stalno nešto postiže ustupaju mjesto pitanjima: Jesam li živio onako kako sam želio? Jesam li dovoljno vremena proveo s ljudima koje volim? Jesam li rekao ono što mi je bilo na srcu?
Bronnie Ware, australska autorica i nekadašnja njegovateljica osoba na kraju života, svoja je iskustva pretočila u priču o pet žaljenja koja su se ponavljala u razgovorima s ljudima o kojima je brinula.
Njena zapažanja predstavljaju lična iskustva iz rada s umirućima, a ne pravilo koje vrijedi za svakog čovjeka. Ipak, teme koje je izdvojila lako su prepoznatljive: neostvarene želje, previše rada, prešućene emocije, zanemarena prijateljstva i sreća koju stalno ostavljamo za kasnije.
1. Žao mi je što nisam imao hrabrosti živjeti u skladu sa sobom
Prema njenim iskustvima, jedno od najčešćih žaljenja odnosilo se na život proveden u ispunjavanju tuđih očekivanja.
Ljudi su, gledajući unazad, prepoznavali želje koje su godinama potiskivali. Neko je odustao od zanimanja koje je volio, neko nije otišao na putovanje o kojem je sanjao, a neko je važne odluke donosio prvenstveno da ne bi razočarao porodicu ili okolinu.
Dok smo zaokupljeni obavezama, lako povjerujemo da za vlastite želje uvijek postoji neko buduće vrijeme. Govorimo sebi da ćemo pokušati kada budemo imali više novca, kada djeca odrastu ili kada život postane mirniji. Međutim, nove obaveze često zamijene stare, a ono što nam je važno ostane na čekanju.
Ware je u tim razgovorima prepoznala i koliko zdravlje utiče na slobodu izbora. Mogućnost da se krećemo, putujemo, učimo ili započnemo nešto novo često uzimamo zdravo za gotovo dok je imamo.
Poruka ovog žaljenja nije da svaku želju moramo ostvariti niti da trebamo zanemariti ljude koji zavise od nas. Ona nas poziva da se povremeno zapitamo koliko u našem životu ima prostora za ono što sami smatramo vrijednim.
2. Žao mi je što sam toliko vremena proveo radeći
Druga tema koja se često pojavljivala bila je pretjerana posvećenost poslu, posebno kada je zbog njega trpio porodični život.
U njenim iskustvima ovo žaljenje naročito su izražavali muškarci iz starijih generacija, koji su najveći dio života proveli u ulozi glavnog hranitelja porodice. Prisjećali su se odrastanja djece kojem nisu dovoljno prisustvovali i vremena koje nisu podijelili s partnericom.
Posao donosi sigurnost i mnogim ljudima pruža zadovoljstvo, smisao i osjećaj korisnosti. Ipak, granica se lako izgubi kada svaka slobodna večer postane prilika za dodatnu obavezu, a odmor nešto za šta navodno nikada nema vremena.
Propušteni trenuci često djeluju mali dok se dešavaju: zajednički ručak, razgovor pred spavanje, šetnja ili dječija priredba. Tek kasnije postane jasno da su upravo takvi događaji činili veliki dio bliskosti.
Ovo žaljenje otvara pitanje ravnoteže. Koliko radimo zato što moramo, a koliko zato što smo navikli stalno biti zauzeti? I ostaje li nakon svih obaveza dovoljno energije za ljude zbog kojih se, između ostalog, trudimo?
3. Žao mi je što nisam otvorenije pokazivao svoja osjećanja
Mnogi ljudi o kojima je Ware brinula žalili su zbog riječi koje nikada nisu izgovorili.
Nekima je bilo teško pokazati ljubav i zahvalnost. Drugi nisu govorili kada su bili povrijeđeni, nezadovoljni ili usamljeni. Šutjeli su da izbjegnu svađu, sačuvaju odnos ili ne opterete druge, dok su njihove potrebe ostajale neprimijećene.
Takvo prešućivanje s vremenom može stvoriti udaljenost. Ako uvijek govorimo da je sve uredu, ljudi oko nas možda neće ni znati da nešto treba promijeniti.
Iskrenost, naravno, ne garantuje da će druga osoba reagovati onako kako želimo. Međutim, mirno i jasno izražavanje osjećanja daje odnosu priliku da se razvija na osnovu onoga što zaista doživljavamo.
Ponekad je dovoljno reći: „Ovo me povrijedilo“, „Treba mi tvoja podrška“ ili „Mnogo mi značiš“. Takve rečenice ne rješavaju svaki problem, ali mogu otvoriti razgovor koji se predugo odgađao.
U ovom žaljenju nalazi se i podsjetnik da nježnost ne mora čekati posebnu priliku. Zahvalnost, izvinjenje i ljubav vrijedi pokazivati dok još postoji mogućnost da budu primljeni.
4. Žao mi je što nisam sačuvao svoja prijateljstva
Prijateljstva se često izgube postepeno, bez sukoba i velikih odluka. Poziv odgodimo za narednu sedmicu, susret za neki mirniji period, a onda prođu mjeseci ili godine.
Ware je opisivala kako su ljudi pred kraj života ponovo razmišljali o starim prijateljima i zajedničkim uspomenama. Željeli su saznati gdje su, čuti njihov glas ili im još jednom reći koliko im je značilo njihovo prijateljstvo. Ponekad više nije bilo dovoljno vremena ili mogućnosti da ih pronađu.
Svakodnevne obaveze zaista mogu otežati održavanje kontakta. Ipak, prijateljstvo ne zahtijeva uvijek velike planove. Kratka poruka, telefonski razgovor ili kafa povremeno mogu sačuvati osjećaj povezanosti.
U tim završnim razgovorima, prema njenim zapažanjima, ljubav i odnosi dobijali su poseban značaj. Ljudi su razmišljali o tome koga žele vidjeti, kome žele nešto poručiti i s kim žele podijeliti preostalo vrijeme.
To je podsjetnik da odnosi trebaju pažnju i onda kada nam djeluju sigurni i trajni.
5. Žao mi je što sam sebi uskraćivao više radosti
Posljednje žaljenje odnosilo se na zadovoljstvo koje su ljudi stalno odgađali.
Neki su dugo ostajali u poznatim navikama, iako im nisu donosile ispunjenje. Plašili su se promjene, tuđeg mišljenja ili mogućnosti da pogriješe. Drugi su vjerovali da će sebi moći dopustiti opuštanje tek kada ispune sve obaveze.
Međutim, teško je dočekati dan u kojem je baš sve završeno.
Sreća nije u potpunosti stvar odluke: životne okolnosti, zdravlje i gubici snažno utiču na to kako se osjećamo. Ipak, ovo žaljenje skreće pažnju na prostor u kojem imamo uticaj — na male stvari koje nas raduju, a koje uporno zanemarujemo.
To može biti druženje, hobi, boravak u prirodi ili smijeh bez osjećaja krivice što u tom trenutku nismo produktivni. Ne mora svaka ugodna aktivnost imati dodatnu svrhu da bi bila vrijedna našeg vremena.
Pitanja koja vrijedi postaviti na vrijeme
Iskustva koja je Bronnie Ware podijelila ne nude isti odgovor za sve ljude. Ona, međutim, otvaraju pitanja koja lako ostanu zatrpana svakodnevicom.
Postoji li neko kome se dugo želimo javiti? Razgovor koji stalno odgađamo? Želja za koju bismo već sada mogli napraviti prvi, mali korak?
Nije uvijek potrebna velika promjena. Ponekad je početak jednostavan: odvojiti vrijeme za blisku osobu, izgovoriti ono što osjećamo ili vratiti u život nešto što nas raduje.
