Maćeha ju je udala za siromašnog šumara… Ali ono što su ujutro ugledali pred njegovom kućom ostavilo ih je bez riječi
- Jelena je u samo jednom danu izgubila posao, krov nad glavom i pravo da odlučuje o vlastitom životu. Maćeha Oksana praktično ju je natjerala da se uda za Viktora, siromašnog šumara o kojem je selo govorilo s podsmijehom. Svi su očekivali da će takav brak za nju biti još jedno poniženje. Međutim, već prve noći Jelena je shvatila da je čovjek kojeg su svi ismijavali jedini koji se prema njoj ponaša s poštovanjem. A kada su se sljedećeg jutra pred njegovom kućom pojavili Oksana i ostali članovi porodice, uslijedio je prizor zbog kojeg su svi zanijemili.
Sve je počelo mnogo prije nego što je Jelena stigla pred seoski dom.
Oksana joj je hladno saopštila da više nema šta tražiti u njihovoj kući.
Uz to je ostala i bez posla u kombinatu.
Nije bilo dugog razgovora.
Nije bilo pokušaja da joj se pronađe drugo rješenje.
Činilo se kao da je odluka odavno donesena, a Jelena je o njoj obaviještena tek kada više ništa nije mogla promijeniti.
Otac je stajao po strani.
Nije se ozbiljno usprotivio.
Jelena je u malu torbu stavila nekoliko komada odjeće, osnovne stvari i fotografiju svoje pokojne majke.
To je bilo gotovo sve što je ponijela iz kuće u kojoj je do tada živjela.
Nije znala gdje će završiti.
Još manje je znala šta je čeka s čovjekom kojeg su joj odredili za muža.
O Viktoru je znala samo ono što su drugi pričali
Ime Viktor čula je svega nekoliko puta.
U selu su ga uglavnom spominjali s podsmijehom.
Govorio se da nema novca.
Da živi u maloj kući pored šume i stare pilane.
Da prihvata svaki posao koji mu se ponudi.
Jedni su ga zvali šumarom, drugi običnim nadničarem.
Niko nije govorio o njegovom karakteru.
Niko nije pričao kako se ponaša prema ljudima.
Svi su govorili samo o onome što nema.
Novac.
Veliku kuću.
Ugled.
Dobra kola.
Za ljude oko Jelene to je očigledno bilo dovoljno da Viktora proglase neuspješnim čovjekom.
Jelena nije imala priliku sama procijeniti je li to istina.
Prvi put ga je ugledala gotovo neposredno prije nego što je trebalo da postane njegova supruga.
Na vjenčanju su ga ismijavali čim se pojavio
Ispred seoskog doma već su se okupili znatiželjnici.
Neki su došli zbog ceremonije.
Drugi samo da vide kako izgleda brak o kojem se već pričalo po selu.
Julija je držala telefon u ruci i snimala gotovo svaki detalj.
Kada se pojavio Viktor, nekoliko ljudi nije uspjelo sakriti osmijeh.
Izgledao je skromno.
Brada mu nije bila svježe obrijana.
Jakna je na nekoliko mjesta bila umrljana smolom.
Na jednoj cipeli umjesto pertle imao je komad uzice.
Za okupljene je to bilo dovoljno.
Počeli su komentari, šapat i prikriveni smijeh.
Jelena je osjećala kako joj obrazi gore od nelagode.
Ali Viktor nije odgovarao.
Nije pokušavao nikome dokazati da vrijedi više nego što oni misle.
Nije se svađao.
Nije prijetio.
Samo je mirno stajao i čekao.
Upravo tada Jelena je prvi put primijetila nešto neobično.
Svi oko nje ponašali su se kao da je dio neke predstave.
Viktor je bio jedini koji je nije gledao na taj način.
Dobila je plastično cvijeće i gomilu podsmijeha
Nakon što su potpisani dokumenti, neko joj je pružio buket plastičnih kamilica.
Jelena nije ni znala ko ga je donio.
Sve je izgledalo toliko apsurdno da nije bila sigurna da li bi se trebala smijati ili plakati.
Čula je dobacivanja iza sebe.
Neko je rekao da cvijeće barem neće uvenuti.
Drugi se nasmijao.
Jelena je stegla plastične stabljike toliko jako da su joj se urezale u dlan.
Viktor joj tada nije rekao ništa.
Samo je skinuo svoju jaknu i prebacio joj je preko ramena.
Pokret je bio jednostavan.
Bez velikih riječi.
Bez pokušaja da se pokaže pred drugima.
Ipak, Jelena je taj trenutak zapamtila bolje od cijele ceremonije.
Jer joj tog dana niko drugi nije pokazao ni približno toliko pažnje.
Kada joj se slomila cipela, smijeh je postao još glasniji
Dok su izlazili, Jeleni se odlomila peta.
Posrnula je i gotovo pala.
Odmah je čula smijeh iz grupe ljudi iza sebe.
Prije nego što je stigla reagovati, Viktor joj je prišao.
Podigao ju je u naručje i bez riječi odnio dalje.
Nije gledao ljude koji su se smijali.
Nije se okretao.
Nije im odgovarao.
Jelena se osjećala neugodno, ali ne zbog njega.
Prvi put tog dana bilo joj je neugodno zbog vlastite porodice i ljudi koje je godinama poznavala.
Čovjek kojeg su svi nazivali siromahom pokazivao je više obzira prema njoj nego oni koji su tvrdili da joj žele dobro.
Prva noć nije izgledala onako kako se plašila
Viktorova kuća bila je mala.
Nalazila se uz rub šume, nedaleko od radionice i stare pilane.
Unutra nije bilo luksuza.
Namještaj je bio jednostavan.
Pod je na pojedinim mjestima škripao.
Ipak, sve je bilo uredno.
Jelena je odmah primijetila da kuća izgleda bolje nego što je zamišljala slušajući priče iz sela.
Viktor joj je pokazao jedinu spavaću sobu.
„Ti ćeš ovdje“, rekao je kratko.
Jelena ga je pogledala.
„A ti?“
Pokazao je prema radionici.
„Tamo imam ležaj.“
Nije joj postavljao nikakve uslove.
Nije očekivao zahvalnost.
Nije pokušao iskoristiti činjenicu da su sada formalno muž i žena.
Samo joj je ostavio sobu i otišao.
Te noći Jelena dugo nije mogla zaspati.
Čula je vjetar kroz krošnje drveća.
Povremeno bi zaškripale daske.
Bila je u nepoznatoj kući, pored čovjeka kojeg je upoznala svega nekoliko sati ranije.
A ipak se prvi put tog dana osjećala sigurnije.
To ju je zbunjivalo.
Što ga je više posmatrala, manje je razumjela priče iz sela
Viktor nije mnogo govorio o sebi.
Kad bi ga Jelena nešto pitala o prošlosti, odgovorio bi kratko.
Ponekad bi samo promijenio temu.
Nije djelovao ljutito.
Više kao čovjek koji o određenim stvarima jednostavno ne želi govoriti.
Jelena je počela shvatati da o njemu zapravo niko ništa ne zna.
Ljudi su znali kako izgleda njegova jakna.
Znali su gdje živi.
Znali su da radi teške poslove.
Na osnovu toga su zaključili kakav je čovjek.
Ali niko očigledno nije znao šta se krije iza njegove šutnje.
Sljedećeg jutra mir je naglo prekinut
Jelena se probudila rano.
Nije stigla ni potpuno doći sebi kada je začula automobile.
Pogledala je kroz prozor.
Pred kućom su stajali Oksana, njen otac i Julija.
Po načinu na koji su izlazili iz vozila bilo je jasno da nisu došli u prijateljsku posjetu.
Oksana je odmah krenula prema vratima.
Čim je ugledala Jelenu, rekla je:
„Spakuj stvari. Vraćaš se kući.“
Jelena ju je gledala u nevjerici.
Samo dan ranije upravo joj je Oksana rekla da za nju više nema mjesta.
Sada je govorila kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da može jednom naredbom ponovo preuzeti kontrolu nad njenim životom.
Iz radionice je izašao Viktor.
Ruke su mu bile prekrivene sitnom piljevinom.
U jednoj ruci držao je blanju.
Pogledao je okupljene i mirno upitao šta žele.
Oksana je pred njega bacila kovertu
Nije dugo objašnjavala.
Iz torbe je izvadila kovertu i bacila je pred Viktorove noge.
Po načinu na koji je pala bilo je jasno da unutra ima dosta novca.
„Uzmi ovo“, rekla je. „I zaboravi da si ikada imao išta s našom porodicom.“
Nastala je tišina.
Oksana je vjerovatno očekivala da će se čovjek kojeg smatra siromašnim odmah sagnuti po novac.
Viktor je samo pogledao kovertu.
Zatim je pogledao nju.
„Sklonite smeće iz mog dvorišta.“
Oksanino lice se promijenilo.
Nije očekivala takav odgovor.
Ni Julija se više nije smijala.
Jelenin otac je stajao nekoliko koraka iza njih i šutio.
U tom trenutku počeo se čuti zvuk motora.
Isprva tiho.
Zatim sve glasnije.
Nije dolazio iz pravca glavne ceste, nego sa šumskog puta iza kuće.
Viktor je spustio blanju.
Okrenuo se prema kapiji.
I svi ostali su učinili isto.
Ono što se pojavilo na putu utišalo je sve
Zvuk motora postajao je sve jači.
Julija je spustila telefon.
Oksana je napravila nekoliko koraka naprijed.
Čak se i Jelenin otac, koji je do tada djelovao potpuno nezainteresirano, uspravio i zagledao prema putu.
A onda su iza drveća ugledali ono što se približavalo kući.
Oksana je problijedjela.
Juliji je osmijeh nestao s lica.
Niko više nije gledao kovertu s novcem.
Niko više nije govorio o „siromašnom šumaru“.
U samo nekoliko sekundi atmosfera se potpuno promijenila.
Jelena je pogledala Viktora.
On jedini nije izgledao iznenađeno.
Stajao je mirno, kao čovjek koji je tačno znao šta dolazi.
Tada je prvi put ozbiljno pomislila da ništa što joj je njena porodica ispričala o njemu možda nije bilo onako kako su predstavljali.
Možda Viktor uopšte nije bio čovjek kojeg je cijelo selo mislilo da poznaje.
A ono što je upravo stizalo pred njegovu kuću trebalo je to vrlo brzo i dokazati.
Do tog jutra svi su vjerovali da je Jelena kažnjena time što se udala za njega.
Samo nekoliko sati kasnije postalo je jasno da su možda potpuno pogrešno procijenili ko je u toj priči zaista izgubio, a ko dobio.
Jer ponekad najviše vrijedi upravo čovjek kojeg svi ostali prebrzo otpišu.
