Ono što je ovaj onkolog zaključio promijenilo mu je pogled na život i smrt
- Šta se događa s našom sviješću kada srce prestane kucati? Da li je osjećaj izlaska iz tijela samo posljedica aktivnosti mozga u ekstremnim okolnostima ili postoji nešto što današnja nauka još uvijek ne razumije?
To su pitanja koja čovječanstvo postavlja hiljadama godina, a konačan odgovor još uvijek nemamo.
Jedan od ljekara koji je veliki dio života posvetio ovoj temi jeste američki radijacijski onkolog dr. Jeffrey Long, osnivač Fondacije za istraživanje iskustava bliske smrti – NDERF.
Long je tokom više od dvije decenije prikupljao i proučavao svjedočenja ljudi koji tvrde da su tokom srčanog zastoja, teške nesreće, kome ili drugih životno ugrožavajućih stanja doživjeli neobična i veoma živa iskustva.
Danas baza NDERF-a sadrži više od 6.000 prijavljenih iskustava, dok je jedna analiza objavljena 2026. obuhvatila 5.731 prijavu na engleskom jeziku.
Long je nakon proučavanja hiljada takvih priča javno rekao da je lično uvjeren da svijest na neki način može nastaviti postojati poslije smrti.
Ali ovdje je važno napraviti jasnu razliku: to je njegov zaključak i lično tumačenje podataka, a ne naučno dokazana činjenica da postoji život poslije smrti.
Nauka i dalje istražuje šta se događa s mozgom i sviješću u trenucima srčanog zastoja i oživljavanja.
Sve je počelo jednim člankom u medicinskom časopisu
Long je ispričao da je njegovo interesovanje počelo još dok je bio mladi ljekar na specijalizaciji iz onkologije.
Bilo je to prije nego što je internet postao svakodnevni izvor informacija, pa je mnogo vremena provodio u bibliotekama, čitajući medicinsku literaturu.
Jednog dana naišao je na članak o iskustvima ljudi koji su bili veoma blizu smrti, ali su uspješno oživljeni.
Tema ga je potpuno zaintrigirala.
Dotadašnje medicinsko obrazovanje naučilo ga je da o smrti razmišlja prvenstveno kroz fiziologiju – srce prestaje pumpati krv, mozak ostaje bez kiseonika, funkcije organizma se gase.
Međutim, ljudi koje je čitao opisivali su nešto sasvim drugačije.
Govorili su o osjećaju da se nalaze izvan vlastitog tijela, intenzivnom svjetlu, susretima s preminulim osobama, nevjerovatnom osjećaju mira i pregledu događaja iz vlastitog života.
Long je želio znati zašto.
Počeo je prikupljati hiljade svjedočenja
Kasnije je osnovao NDERF, organizaciju posvećenu prikupljanju i proučavanju iskustava bliske smrti.
Kroz godine je primijetio da se određeni elementi ponavljaju u velikom broju svjedočenja.
Iako dvije priče gotovo nikada nisu potpuno identične, ljudi često opisuju slične pojave:
osjećaj odvajanja od fizičkog tijela
posmatranje događaja „odozgo“
prolazak kroz tamu ili tunel
izrazito jako svjetlo
osjećaj mira i sigurnosti
susrete s preminulim članovima porodice
osjećaj prisustva nekog bića
pregled važnih događaja iz vlastitog života
osjećaj da se moraju vratiti u tijelo
Upravo je ponavljanje određenih obrazaca jedan od razloga zbog kojeg Long smatra da se iskustva bliske smrti ne mogu jednostavno odbaciti kao obični snovi.
„Izašao sam iz svog tijela“
Jedan od najzanimljivijih elemenata jeste takozvano vantjelesno iskustvo.
Ljudi opisuju osjećaj da njihova svijest više nije unutar fizičkog tijela. Neki tvrde da su se nalazili iznad sebe i posmatrali ljekare dok su pokušavali da ih ožive.
Pojedinci nakon oporavka opisuju medicinske postupke, razgovore ili događaje za koje tvrde da ih nisu mogli vidjeti iz položaja u kojem se njihovo tijelo nalazilo.
Long takve priče smatra posebno značajnim.
Međutim, pojedinačna svjedočenja, čak i kada zvuče nevjerovatno, veoma je teško naučno provjeriti. Sjećanje nije savršena snimka događaja, a iskustvo može nastati tokom gubitka svijesti, oživljavanja ili buđenja, zbog čega je izuzetno teško precizno odrediti trenutak kada je neko iskustvo nastalo.
Upravo zbog toga naučnici pokušavaju ovu pojavu istraživati u kontrolisanijim uslovima.
Veliko istraživanje srčanog zastoja donijelo je zanimljive rezultate
Jedno od važnijih novijih istraživanja bilo je AWARE II, objavljeno 2023. godine.
Istraživači su pratili 567 slučajeva srčanog zastoja u bolnicama. Preživjele koji su mogli učestvovati kasnije su detaljno intervjuirali.
Od 28 intervjuiranih preživjelih, 11 je prijavilo određena sjećanja ili percepcije povezane s periodom srčanog zastoja, dok je šest osoba opisalo iskustva koja su istraživači klasifikovali kao „recalled experience of death“.
Istraživači su tokom reanimacije pokušali koristiti skrivene vizuelne i zvučne podražaje kako bi provjerili mogu li osobe kasnije potvrditi šta su vidjele ili čule.
Niko nije identificirao skrivenu vizuelnu sliku, dok je jedna osoba prepoznala zvučni podražaj. Zanimljivo je i da je kod nekih pacijenata tokom reanimacije zabilježena moždana električna aktivnost koju autori povezuju s mogućnošću određenih oblika svijesti.
Drugim riječima, postoje ozbiljna naučna istraživanja ovog fenomena – ali ona još nisu dokazala da svijest napušta tijelo niti da postoji život nakon smrti.
Koliko su iskustva bliske smrti zapravo česta?
Pregled istraživanja objavljen 2024. analizirao je prospektivne studije ljudi koji su preživjeli srčani zastoj.
U zavisnosti od istraživanja i načina na koji je iskustvo definisano, iskustva bliske smrti prijavljivao je različit procenat preživjelih – od približno šest do više od 30 posto u pojedinim studijama.
Dakle, većina ljudi koji prežive srčani zastoj ne prijavljuje klasično iskustvo bliske smrti.
Ali dovoljno ljudi opisuje slična iskustva da fenomen već decenijama predstavlja ozbiljnu temu istraživanja neurologije, psihologije, medicine i proučavanja svijesti.
Tunel i svjetlost – zašto toliko ljudi opisuje isto?
Slika osobe koja prolazi kroz tunel prema snažnom svjetlu postala je gotovo univerzalni simbol iskustva bliske smrti.
Long smatra da sličnost ovih priča govori u prilog tome da se iza njih krije nešto više od slučajne moždane aktivnosti.
Posebno ga zanimaju izvještaji vrlo male djece koja navodno opisuju elemente slične onima koje opisuju odrasli.
Međutim, istraživači razmatraju i niz neuroloških objašnjenja.
Među mogućim faktorima koji su tokom godina istraživani nalaze se:
manjak kiseonika u mozgu
promjene nivoa ugljen-dioksida
oslobađanje neurotransmitera
promijenjena aktivnost određenih dijelova mozga
poremećaj normalne integracije vida i osjećaja položaja tijela
aktivnosti mozga tokom gubitka i ponovnog uspostavljanja cirkulacije
snovi i stanja slična REM fazi sna
djelovanje lijekova
rekonstrukcija sjećanja nakon buđenja
Noviji pregledi neurofiziologije umirućeg mozga pokazuju da mozak neposredno prije i tokom procesa umiranja može imati složeniju aktivnost nego što se nekada pretpostavljalo. Naučnici još uvijek ne znaju da li takva aktivnost može objasniti sva iskustva koja ljudi prijavljuju.
Nauka još nema konačan odgovor
Upravo je to možda najzanimljiviji dio cijele priče.
Postoje naučnici koji smatraju da će iskustva bliske smrti na kraju biti objašnjena djelovanjem mozga u ekstremnim fiziološkim uslovima.
Drugi istraživači smatraju da neka zapažanja još uvijek nije jednostavno objasniti postojećim neurološkim modelima.
Ali jedno je važno: činjenica da nešto još uvijek ne možemo potpuno objasniti ne znači automatski da smo dokazali natprirodno objašnjenje.
Naučno najprecizniji odgovor danas glasi – iskustva bliske smrti postoje kao stvarna subjektivna iskustva ljudi, mogu biti izuzetno živa i ostaviti dugoročne posljedice, ali njihov konačni uzrok i značenje još nisu potpuno razjašnjeni.
Mnogima se nakon toga potpuno promijeni život
Bez obzira na pitanje šta je uzrok iskustva, njegov utjecaj na osobu može biti veoma stvaran.
Ljudi često kažu da nakon takvog događaja drugačije gledaju na smrt, porodicu, materijalne stvari i vrijeme koje imaju.
Neki izgube veliki dio straha od smrti.
Drugi kažu da više cijene svakodnevni život, postaju saosjećajniji ili mijenjaju prioritete.
Sistematski pregled naučnih radova objavljen 2025. pokazao je da pozitivna iskustva bliske smrti mogu biti povezana s većom zahvalnošću prema životu, smanjenim strahom od smrti, većom duhovnošću i osjećajem povezanosti s drugima.
Međutim, nisu sva iskustva ugodna. Postoje i zastrašujuća iskustva koja kod nekih ljudi mogu izazvati zbunjenost, strah i dugotrajnu psihološku nelagodu.
Long kaže da ga je istraživanje promijenilo i kao ljekara
Jeffrey Long nastavio je raditi kao onkolog dok je paralelno proučavao iskustva bliske smrti.
Govorio je da je taj rad utjecao na njegov odnos prema teško bolesnim pacijentima.
Postao je, kako kaže, svjesniji straha s kojim se suočavaju ljudi kojima je život ugrožen i važnosti saosjećanja u medicini.
Njegovo lično uvjerenje danas je jasno – smatra da postoje snažni razlozi vjerovati da smrt tijela možda nije kraj svijesti.
Ali to uvjerenje i dalje ostaje interpretacija rezultata, a ne nešto što medicina može potvrditi kao dokazanu činjenicu.
A šta se fizički događa s tijelom nakon smrti?
Za razliku od pitanja svijesti, fizičke promjene u tijelu poslije smrti znatno su bolje poznate.
Kada srce prestane pumpati krv, organi više ne dobijaju kiseonik i hranjive materije.
Mozak je među organima koji su posebno osjetljivi na prekid cirkulacije.
Istovremeno počinju brojne promjene u ćelijama i tkivima.
Tijelo se postepeno hladi, krv se zbog gravitacije premješta u niže dijelove tijela, a mišići nakon određenog vremena postaju ukočeni.
Kasnije počinje razgradnja tkiva.
Bakterije postaju važan dio procesa
Dok smo živi, u našem tijelu žive ogromne zajednice mikroorganizama, posebno u probavnom sistemu.
Nakon smrti imunološki sistem i fiziološki mehanizmi koji su ih držali pod kontrolom prestaju funkcionisati.
Istovremeno vlastiti enzimi počinju razgrađivati ćelije – proces poznat kao autoliza.
Bakterije zatim učestvuju u razgradnji tkiva i stvaranju gasova.
Zbog toga se tokom procesa raspadanja mogu pojaviti promjene boje kože, nadutost i karakterističan miris.
Ali popularne tvrdnje da se tačno „drugog dana događa ovo, desetog dana ono, a nakon 80 godina ostaju samo kosti“ nisu pouzdane.
Ne postoji univerzalni sat raspadanja tijela
Brzina raspadanja zavisi od ogromnog broja faktora:
temperature
vlage
pristupa kiseoniku
načina ukopa
dubine groba
vrste zemlje
odjeće
tjelesne građe
aktivnosti insekata
pristupa životinja
mikroorganizama
balzamovanja
toga nalazi li se tijelo u vodi, zemlji ili na otvorenom
Zbog toga se dva tijela mogu potpuno različito mijenjati tokom istog vremenskog perioda.
Forenzička literatura upravo zato opisuje faze razgradnje, ali upozorava da se tačan period od smrti ne može pouzdano određivati samo prema jednostavnoj tabeli dana, mjeseci ili godina.
Tijelo se ponekad može prirodno mumificirati
Ako je okruženje dovoljno suho, voda brzo napušta tkiva.
Tada može doći do prirodne mumifikacije.
Koža postaje suha, tamna i kožasta, a razgradnja tijela može se značajno usporiti.
Zbog toga se mumificirani ostaci ponekad mogu sačuvati veoma dugo.
