Bilo je oko 1 ujutro kada sam se našao sam u taksiju, a vozač me povremeno pogledavao kroz retrovizor. U jednom trenutku nasmijao se i rekao: “Ako vam je neugodno, gospođice, možete uzeti drugo vozilo. Nemam ništa protiv.” Pokušao sam ignorirati njegov komentar i ostao šutjeti. Međutim, nastavio sam ga pomno promatrati dok mi nije postalo jasno zašto mi se njegov izgled činilo tako poznat. Sjećam se da je bio poznat iz vijesti – bio je osuđeni pljačkaš koji je bio na popisu traženih osoba zbog nekoliko bankovnih pljački. Osjetio sam paniku koja mi je prolazila kroz tijelo, ali sam nastojao prikriti strah.
Kako je putovanje trajalo, moje misli su se počele vraćati na drugu, još jeziviju činjenicu koja mi je prolazila kroz glavu. Sjećam se da je osoba o kojoj su izvještaji govorili bila preminula, a njezino ime je bilo g. Tav. Ali sada je bio tu, vozio je taksi. Morao sam biti u krivu, ali nisam mogao poreći da je to bio on. Srce mi je brže kucalo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavao shvatiti što se zapravo događa.
Iznenada je naglo zaustavio vozilo i okrenuo se prema meni. Prvo sam pomislio da bi to mogao biti moj kraj, ali ubrzo mi je sinulo da sam stigao na odredište. Brzo sam mu platio i izašao iz auta.
Prva stvar koju sam učinio bila je potražiti njegovo ime na internetu. Bio je to zaista on – nije bilo nikakve sumnje. Nosio je iste tetovaže koje sam zapamćivao iz vijesti. Ipak, izvještaji su jasno pokazivali da je preminuo godinu dana prije. Danas, svaki put kad se prisjetim te noći, osjećam strašan nemir.
Zaključak ove priče izaziva duboku refleksiju o granicama stvarnosti, percepcije i mogućnosti da se susretnemo s nečim što nam logika ne može objasniti. U trenutku kad smo suočeni s nečim nepoznatim, posebno s nečim što je toliko povezano s našim unutarnjim strahovima, naš mozak često pokušava pronaći odgovore ili barem smisao u zbunjujućim situacijama. Iskustvo iz ove priče ostavlja nas s pitanjima o tome koliko možemo vjerovati svojim čulima i koliko je stvarnost doista ono što nam se čini. Zastrašujući susret s taksistom, koji je na prvi pogled bio osoba koja nije imala fizičkog oblika smrti, tjera nas na razmišljanje o granicama svijesti i svjetovima koji možda nisu u potpunosti razumljivi. Je li to bila tek halucinacija ili je moguće da stvarnost nije uvijek onakva kakvom je doživljavamo?
Ova priča može biti metafora za način na koji se suočavamo s vlastitim strahovima i nesvjesnim opterećenjima, a koja nas mogu dovesti do točke gdje ne znamo što je stvarno, a što nije. Možda je sama ideja o susretu s nekim tko je “preminuo” samo način na koji naš um interpretira duboke unutarnje strahove, ili je to samo podsjetnik da život, kao i smrt, imaju svoja neistražena područja. Taj “taksist”, simbolički gledano, može predstavljati nepoznate aspekte naše prošlosti, naše strahove ili neizgovorene tajne koje iznenada izlaze na površinu.
Bez obzira na to što se zapravo dogodilo, važna lekcija iz ove priče je da se suočimo s nepoznatim, ne pravimo prebrze zaključke i uvijek ostanemo svjesni kako naša percepcija stvarnosti može biti podložna manipulacijama našeg uma.
