Godinama sam krivila majku što je otišla. Onda mi je žena iz škole rekla ko je zapravo

  1. Imala sam tri godine kad je majka otišla. O tom danu znam samo ono što mi je otac kasnije ispričao. Kad god bih ga pitala hoće li se vratiti, razgovor bi se brzo završio. S vremenom sam prestala pitati, ali sam još godinama na rođendan pomislila da bi se možda baš tog dana mogla javiti.

Otac me odgajao sam. Znala sam koliko radi i koliko se trudi oko mene, pa sam mu vjerovala i kad mi je govorio o majci. Bilo mi je lakše naljutiti se na ženu koje se jedva sjećam nego posumnjati u čovjeka koji je svakog dana bio tu.

U školi je radila gospođa Jenkins. Znala je kad se spremam za takmičenje i pitala kako sam prošla čak i kad bih ja zaboravila da sam joj ga spomenula. Jednom me zatekla uplakanu nakon svađe s najboljom prijateljicom. Sjela je kraj mene i ostala dok mi nije bilo lakše. U školi punoj djece činilo mi se neobičnim koliko toga pamti baš o meni.

Nakon srednje škole zaposlila sam se u prodavnici. Jednog kišnog popodneva slagala sam robu kad sam je ugledala na kraju prolaza. Obradovala sam se poznatom licu i htjela je pitati kako je. Onda sam primijetila da joj se tresu ruke.

Rekla je da je čekala da postanem punoljetna kako bih sama mogla odlučiti želim li je saslušati. Zastala je, pogledala me i rekla da je ona moja majka.

Dok sam pokušavala sastaviti prvo pitanje, oči su joj se napunile suzama. Izvinila se i izašla. Ostala sam s proizvodom u ruci, pokušavajući se sjetiti koliko sam joj puta u školskom hodniku rekla dobar dan i nastavila svojim putem.

Kod kuće sam ocu postavila dva pitanja. Je li gospođa Jenkins moja majka? I je li sve vrijeme znao da radi u mojoj školi?

Na oba je odgovorio potvrdno.

Te večeri prvi put mi je ispričao kako se njihov brak raspao. Njegova porodica bila je imućna, a majka je odrasla skromno. Priznao je da joj je s vremenom počeo zamjerati kako govori, kako se oblači i kako se ponaša pred njegovim prijateljima. Svađe su se gomilale dok ona na kraju nije otišla iz kuće.

Pitala sam ga je li me poslije toga ikada tražila. Tek tada mi je rekao da je zvala, pisala i više puta pokušala da me vidi. On je odbijao njene pokušaje. Rekao je da je tada vjerovao da me štiti. Slušala sam ga i mislila na sve one rođendane kad sam čekala da zazvoni telefon.

Sutradan sam otišla na adresu koju mi je dao. Majka je stanovala iznad pekare. Kad mi je otvorila vrata, nekoliko trenutaka samo smo se gledale. Onda sam je zagrlila.

U stanu su bile moje školske fotografije, novinski isječci i programi s priredbi. Iz ormara je izvadila drvenu kutiju. U njoj je bilo osamnaest koverti, po jedna za svaki moj rođendan. Dok sam gledala datume, pokušavala sam se sjetiti gdje sam bila tih dana i šta sam tada vjerovala o ženi koja mi je pisala.

Poslije tog susreta viđale smo se polako, koliko je objema odgovaralo. Ponekad bismo šetale. Ponekad bih je pitala nešto o danu kojeg se nisam sjećala, a ona bi mi ispričala šta pamti. Trebalo je vremena i da ponovo razgovaram s ocem bez osjećaja da još nešto prešućuje. Kad je napokon sjeo s nama, priznao je koliko ga je vodio ponos i izvinio se majci. Saslušala ga je. Imala je pravo uzeti vremena koliko joj treba.

Godinu dana kasnije, na svečanosti povodom početka studija, potražila sam oca pogledom. Ugledala sam ga u publici. Majka je stajala kraj njega, stežući torbicu objema rukama, kao da još nije sigurna smije li sjesti.

Pokazala sam joj prazno mjesto pored njega. Sjela je, a ja sam joj mahnula da zna da je vidim. Toliko me puta gledala na školskim priredbama dok sam vjerovala da je negdje daleko. Tog dana obje smo znale da sam je pozvala da dođe.