Lauševićeva knjiga počinje upravo u trenutku kada izlazi iz zatvora, mjesta koje mu je dugo četiri godine i sedam mjeseci bilo dom.
U tim prvim danima i sedmicama van zatvorskih granica, bilo u Spuškoj, Zabele ili u posebno mračnom Centralnom zatvoru, iskustva Žarka Lauševića mogla su se sažeto prikazati u jednom Arsenovom stihu – slično procesu oporavka nakon bolesti, otkrio je da ponovo uči osnovne radnje jela i hodanja. Ovaj značajan događaj dogodio se u ljeto 1993. godine u jednom kafiću u Podgorici, gdje je Laušević tragično okončao živote Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19), a nanio je i povrede Andriji Kažiću upotrebom svog vatreno oružje. Prvobitno mu je izrečena kazna od četiri godine zatvora, koju je kasnije ukinuo Vrhovni sud Crne Gore, što je rezultiralo novom kaznom od 13 godina.
Prošlo je 16 godina od ubistva koje se dogodilo u kafiću Apple, a za to vrijeme na meti navodne osvete našla su se i djeca Žarka Lauševića i Branimira Lauševića, sa porodicom i sestrom. Začudo, čak je i sam Žarko u jednom trenutku postao meta. Pa šta im se tačno dogodilo? Pa, prema jednom pismu, ništa se nije dogodilo i čini se da se porodici Vučinić nikada ništa neće dogoditi. U pismu se dalje tvrdi da se određene činjenice vezane za tu strašnu noć zanemaruju ili iskrivljuju u pokušaju da se umanji značaj Lauševića i uveliča značaj preminulih pojedinaca, odnosno Radovana Vučinića i Dragora Pejovića.
U pismu se mediji optužuju da održavaju ove izmišljotine, sugerišući da deo srpske kulturne javnosti i pojedini političari pokušavaju da prikažu događaj u podgoričkom kafiću kao rezultat varvarskih postupaka grupe lokalnih mladića koji su navodno dobili ono što su zaslužio od “nedužnog” Žarka Lauševića i njegovog brata Branimira.
