U 79. godini postala je majka, a starija djeca zatražila da joj oduzmu bebu
- Kada je Eleonora Miler u 79. godini dobila kćerku Emili, očekivala je pitanja, iznenađene poglede i zabrinutost najbližih. Ipak, nije zamišljala da će ubrzo sjediti u sudnici, dok njena odrasla djeca pokušavaju dokazati da više ne može samostalno odlučivati o svom životu.
Suzan i Majkl tražili su da njihova majka bude proglašena nesposobnom i da joj se oduzme briga o novorođenoj djevojčici. Govorili su da žele zaštititi i nju i dijete.
Eleonora je, međutim, tvrdila da njihova zabrinutost ima i drugu stranu.
Tokom postupka pojavili su se stari medicinski dokumenti, rezultati analiza i poruke koje su porodični sukob prikazale u sasvim drugačijem svjetlu.
Želja koju je čuvala gotovo pola vijeka
Važan trenutak na saslušanju bio je dolazak dr Tomasa Beneta, specijaliste reproduktivne endokrinologije i dugogodišnjeg prijatelja Eleonorinog pokojnog supruga Džordža.
Dokumentacija koju je donio otkrivala je dio njihovog života o kojem se u porodici rijetko razgovaralo.
Eleonora i Džordž željeli su još jedno dijete. Nakon nekoliko izgubljenih trudnoća prestali su pokušavati, ali ta želja nikada nije potpuno nestala.
Krajem sedamdesetih godina Džordžu je dijagnostikovan karcinom. Prije početka liječenja odlučili su sačuvati njegov biološki materijal, nadajući se da će im budućnost ipak pružiti priliku da prošire porodicu.
Jedno vrijeme njegovo stanje se poboljšavalo. Zatim se bolest vratila i Džordž je preminuo.
Eleonora je nastavila živjeti, odgajati djecu i nositi se s gubitkom supruga. Prema dokumentima predstavljenim u ovoj priči, čuvanje biološkog materijala obnavljano je tokom narednih decenija.
Za nju je to bilo povezano s odlukom koju su nekada donijeli zajedno. Za Suzan i Majkla, koji su sada i sami bili odrasli ljudi sa svojim životima, majčina odluka da dobije dijete bila je teško prihvatljiva.
Analiza je odgovorila na pitanje očinstva
Među brojnim nedoumicama nalazilo se i pitanje porijekla djevojčice.
Pred sudom su predstavljeni rezultati DNK analize koji su, u okviru opisanog slučaja, potvrdili da je Džordž Emilin biološki otac.
To je razjasnilo jedan dio priče, ali nije odgovorilo na pitanja zbog kojih je postupak pokrenut. Trebalo je razmotriti Eleonorino zdravstveno stanje, njenu sposobnost donošenja odluka i okolnosti u kojima će djevojčica odrastati.
Eleonora je znala da objašnjenje njene dugogodišnje želje samo po sebi neće biti dovoljno. Morala je pokazati da razumije odgovornost koju je preuzela.
Procjene njenog stanja postale su ključne
Tokom postupka predstavljeni su nalazi fizičkih i psiholoških procjena.
Prema tim nalazima, Eleonora je razumjela svoje odluke i njihove posljedice. Mogla je razgovarati o finansijama, zdravstvenim pitanjima i potrebama djeteta.
Njeni advokati protivili su se tome da se zaključak o njenoj sposobnosti donese prvenstveno na osnovu godina. Tražili su da se razmotre konkretni nalazi i način na koji je organizovala svoj život.
Suzan i Majkl i dalje su tvrdili da ih vodi briga. Ukazivali su na majčinu dob i zahtjevnost svakodnevne njege novorođenčeta.
A onda je odbrana predstavila njihovu međusobnu prepisku.
Poruke su otvorile pitanje nasljedstva
U komunikaciji Suzan i Majkla spominjali su se testament, podjela imovine i mogućnost da njihova najmlađa sestra postane još jedna nasljednica.
Prema sadržaju predstavljenom u sudnici, razgovarali su i o tome da majku pokušaju proglasiti nesposobnom prije nego što promijeni način raspolaganja imovinom.
Time je njihovo insistiranje na zaštiti porodice postalo predmet dodatnog preispitivanja.
Postojala je velika razlika između iskrene zabrinutosti za majku i pokušaja da se preuzme kontrola nad njenim odlukama zbog budućeg nasljedstva. Poruke su pokazale da finansijski interesi nisu bili sporedna tema u razgovorima starije djece.
Za Eleonoru je to bio bolan dio postupka. U sudnici nije slušala samo raspravu o svojoj dobi i sposobnostima. Saznavala je i kako su njena djeca razgovarala o imovini koju je još smatrala svojom odgovornošću.
Zahtjevi starije djece su odbijeni
Nakon razmatranja predstavljenih nalaza, dokumentacije i prepiske, sud je u ovoj priči odbio zahtjeve Suzan i Majkla.
Eleonora je zadržala mogućnost da samostalno upravlja svojom imovinom i nastavi brinuti o Emili.
Ipak, odluka nije odmah popravila odnose u porodici. Završetak postupka donio je olakšanje, ali su ostale izgovorene optužbe i saznanje da su privatni razgovori postali dokaz u međusobnom sukobu.
Eleonora je morala odlučiti kako dalje živjeti s djecom koja su je pokušala udaljiti od najmlađe kćerke. Suzan i Majkl morali su se suočiti s posljedicama vlastitih postupaka.
Povjerenje se vraćalo polako
U narednim godinama porodični odnosi počeli su se smirivati.
Eleonora je uredila raspolaganje imovinom tako da uzme u obzir svu svoju djecu, a za Emili je osnovan poseban zaštićeni fond. Željela je smanjiti prostor za nove sukobe i osigurati sredstva za buduće potrebe najmlađe kćerke.
Suzan i Majkl postepeno su prihvatali da Emili ima svoje mjesto u porodici. Počeli su uspostavljati odnos s djevojčicom koja nije mogla biti odgovorna za neslaganja odraslih.
Pomirenje nije izbrisalo ono što se dogodilo. Eleonora nije mogla jednostavno zaboraviti tužbu, kao što ni njena starija djeca nisu mogla povući riječi koje su izgovorila ili poruke koje su napisala.
Ipak, odlučili su pokušati obnoviti kontakt.
Poslije presude ostao je život koji je trebalo urediti
Najveći izazov za Eleonoru nije završio izlaskom iz sudnice. Pred njom su bile svakodnevne obaveze, briga o vlastitom zdravlju i odgovornost prema djevojčici koja je tek započinjala život.
Zato su planovi za Emilinu budućnost bili jednako važni kao i odluka donesena u postupku. Trebalo je misliti na njeno odrastanje, sigurnost i ljude na koje će se moći osloniti.
Istovremeno, Eleonora je pokušavala sačuvati odnos sa Suzan i Majklom. Njih dvoje i dalje su bili njena djeca, uprkos boli koju su joj nanijeli. Povratak bliskosti zahtijevao je vrijeme i spremnost da se odgovornost za sukob otvoreno prizna.
Emili je u međuvremenu rasla, a susreti s njom davali su porodici priliku da odnos počne graditi izvan rasprava o testamentu i imovini.
Priča koja je počela zahtjevom da se jednoj ženi oduzme pravo odlučivanja završila se pokušajem da se porodica ponovo poveže. Sudska odluka riješila je postupak, ali ono što je slijedilo zavisilo je od njihovih svakodnevnih izbora — hoće li održavati kontakt, poštovati dogovore i staviti potrebe djeteta ispred starih sukoba.
