Prodao posljednju zemlju da školuje kćerku, a 11 godina kasnije cijelo selo je gledalo šta se dogodilo
- Hasan je prije jedanaest godina donio odluku zbog koje su ga mnogi u selu smatrali nepromišljenim. Prodao je posljednju njivu koju je imao kako bi svojoj kćerki Lejli omogućio nastavak školovanja. Godinama kasnije, pred njegovom kućom dogodio se prizor zbog kojeg su mnogi koji su ga tada osuđivali ostali bez riječi.
Hasan, njegova supruga Zehra i njihova jedina kćerka Lejla živjeli su skromno u selu nedaleko od Kladnja. Nisu imali mnogo. Nekoliko dunuma zemlje, nešto stoke, mali voćnjak i nekoliko košnica bili su gotovo sve od čega je porodica živjela.
Novca nikada nije bilo u izobilju, ali u njihovoj kući nije nedostajalo rada.
Sve što su imali stekli su vlastitim rukama.
Zbog toga je zemlja za Hasana imala mnogo veću vrijednost od obične nekretnine. Bila je sigurnost, uspomena na roditelje i nešto što se, prema običajima tog kraja, trebalo sačuvati i jednog dana ostaviti djeci.
Ali Hasan je pred sobom imao kćerku koja je sanjala drugačiji život.
Odmalena je govorila da će postati liječnica
Lejla se još kao djevojčica razlikovala od većine svojih vršnjaka.
Dok su druga djeca poslije škole trčala vani da se igraju, ona bi često ostajala uz knjige. Nije učila samo zbog ocjena.
Imala je cilj.
Željela je postati liječnica.
Hasan ju je mnogo puta navečer gledao kako uči za stolom pod svjetlom stare sijalice. Nije razumio sve što je čitala, ali je razumio jedno – njegova kćerka želi nešto veliko napraviti od svog života.
Često bi Zehri rekao:
„Neka joj Bog podari zdravlje. Ona može daleko dogurati.“
Godine su prolazile, a Lejla nije odustajala.
Srednju školu završila je kao jedna od najboljih učenica svoje generacije, a ubrzo je stigla vijest kojoj se cijela porodica radovala.
Dobila je priliku da studira medicinu u Sarajevu.
Radost je, međutim, kratko trajala.
Stan, hrana, knjige, prevoz i svi drugi studentski troškovi bili su mnogo veći nego što je njihova porodica mogla podnijeti.
Čak ni stipendija nije bila dovoljna.
Jedne večeri Lejla je sjela za kuhinjski sto preko puta oca.
Rekla mu je da neće ići.
Nije željela da roditelji zbog nje prodaju ono malo što su godinama stvarali.
Radije bi, govorila je, ostala u selu, pronašla posao i pomagala njima.
Hasan je dugo šutio.
Zatim je ustao, izašao pred kuću i pogledao prema posljednjoj njivi koja mu je ostala.
Tu zemlju obrađivao je njegov otac.
Prije njega i njegov djed.
Hasan je godinama vjerovao da će je jednog dana ostaviti svojoj kćerki.
Te noći donio je drugačiju odluku.
Prodao je posljednju njivu
Već sljedećeg jutra otišao je u grad.
Nekoliko dana kasnije posljednja parcela koju je porodica posjedovala više nije bila njihova.
Hasan ju je prodao.
Novac je namijenio Lejlinom školovanju.
Kada je saznala šta je njen otac uradio, Lejla je zaplakala.
Molila ga je da odustane od prodaje i vrati zemlju, ali već je bilo kasno.
Hasan nije žalio.
Za njega ta njiva nije bila vrednija od prilike koju je njegova kćerka imala pred sobom.
Rekao joj je samo da od nje ništa ne traži zauzvrat.
Nije očekivao da mu jednog dana vrati novac.
Nije tražio novu kuću.
Nije tražio automobil.
Želio je samo da završi ono što je započela, da ostane dobar čovjek i nikada ne zaboravi odakle je krenula.
Selo, međutim, nije razmišljalo poput njega.
„Zemlja se ne prodaje.“
„Šta ako ode i nikad se ne vrati?“
„Mogla je završiti neku školu bliže kući.“
„Od čega će sada živjeti kad više nema ni njive?“
Takvih komentara bilo je mnogo.
Hasan se nije raspravljao.
Nije pokušavao nikome objasniti svoju odluku.
Radio je koliko je mogao i čekao vijesti iz Sarajeva.
Godine su prolazile
Lejla je učila.
Ispit po ispit, godina po godina.
Na kraju je završila Medicinski fakultet.
Nakon toga nastavila je usavršavanje i počela raditi kao liječnica.
Posao ju je kasnije odveo i van Bosne i Hercegovine.
Dolazila je ocu kada bi mogla, ali život i obaveze nisu uvijek dopuštali česte posjete.
U međuvremenu je porodicu pogodila velika tragedija.
Zehra se razboljela i preminula.
Hasan je ostao sam u staroj kući.
Na zidu njegove sobe stajale su dvije fotografije.
Na jednoj Zehra.
Na drugoj Lejla u bijelom liječničkom mantilu.
Ponekad bi neko iz sela ponovo spomenuo onu staru njivu.
„Je li vrijedilo prodati sve kad ti je kćerka sada daleko?“
Hasan bi se samo nasmiješio.
Za njega je odgovor bio na fotografiji koja je visjela na zidu.
Njegova kćerka postala je ono o čemu je sanjala još kao djevojčica.
I njemu je to bilo dovoljno.
A onda se, nakon 11 godina, pred kućom pojavila kolona automobila
Jednog dana mir sela prekinuo je zvuk automobila.
Prvo je stiglo jedno vozilo.
Za njim drugo.
Pa treće.
Ubrzo se pred Hasanovom kućom zaustavila cijela kolona.
Djeca su potrčala prema cesti.
Komšije su izašle iz svojih kuća da vide šta se događa.
Hasan je stajao na pragu oslonjen na štap.
Nije znao zbog čega je toliko ljudi došlo.
Tada su se otvorila vrata prvog automobila.
Iz njega je izašla žena.
Na sebi je imala bijeli liječnički mantil.
Hasan ju je prepoznao istog trenutka.
Bila je to Lejla.
Njegova djevojčica.
Djevojka zbog koje je prije jedanaest godina prodao posljednji komad zemlje.
Stajala je ispred njega kao liječnica.
I nije došla sama.
Ljudi koji su nekada govorili da je Hasan napravio najveću grešku u životu sada su stajali uz cestu i šutjeli.
Više nije bilo potrebno ništa objašnjavati.
Hasan više nije imao svoju njivu.
Nije imao ni Zehru kraj sebe da zajedno dočekaju taj trenutak.
Ali pred njim je stajala njegova kćerka kojoj je prije mnogo godina dao jedino što je tada mogao dati – priliku.
I možda upravo zato njegova najveća nagrada nije bila u novcu, zemlji niti imovini.
Bila je u činjenici da je djevojčica koja je nekada učila pod skromnim svjetlom njegove kuće ostvarila san zbog kojeg je on bio spreman odreći se svega što je imao.
Ponekad najveće nasljedstvo koje roditelj ostavi djetetu nije komad zemlje.
Ponekad je to prilika da izgradi život kakav roditelj nikada nije imao.
