Za godišnjicu joj je poklonio običan parfem. Tek nakon njegove smrti otkrila je šta je skrivao
- Posljednjih nekoliko mjeseci pred njihovu desetu godišnjicu braka, Lejla je u zadnjem dijelu ormara držala malu kovertu.
U nju je stavljala novac kad god bi uspjela nešto uštedjeti. Ponekad deset maraka, ponekad dvadeset, a nekada bi prošle dvije sedmice prije nego što bi mogla dodati išta. Odustala je od novih čizama, nekoliko puta ponijela ručak na posao umjesto da ga kupi i preuzela dodatne smjene u radnji u kojoj je radila.
Željela je Adnanu kupiti sat.
Nije to bio predmet koji je njemu bio potreban. Imao je stari, izgrebani sat koji je nosio godinama i za koji je tvrdio da će ga nadživjeti. Ali jednom su, vraćajući se iz grada, zastali pred izlogom male urarske radnje. Adnan je pogledao jedan model s kožnim remenom i tamnim brojčanikom.
„Ovakav je moj otac imao“, rekao je.
Stajao je pred izlogom malo duže nego inače. Zatim je pogledao cijenu, tiho zvižduknuo i nastavio dalje.
Lejla je zapamtila koji je sat gledao.
Za deset godina braka rijetko su jedno drugome kupovali nešto skuplje. Uvijek bi se pojavilo nešto preče: pokvaren bojler, registracija automobila, novi frižider ili račun na koji su zaboravili.
Adnan bi joj za rođendan donosio cvijeće, nekad čokoladu, a jednom i lonac koji je nespretno pokušao predstaviti kao romantičan poklon.
„Rekla si da ti treba“, branio se dok se ona smijala.
„Jesam, ali rekla sam i da nam treba nova WC daska.“
Tu šalu ponavljali su godinama.
Ovaj put Lejla je željela nešto drugačije. Nešto što neće pripadati njihovoj kuhinji, kupatilu ili zajedničkim obavezama. Nešto samo njegovo.
Sedmicu prije godišnjice ušla je u urarsku radnju i položila novac na pult.
Dok je prodavač pakovao sat, osjećala je zadovoljstvo kakvo dugo nije osjetila. Već je zamišljala Adnanovo lice kada otvori kutiju.
Sakrila je poklon u istu kovertu u kojoj je mjesecima čuvala novac, a zatim ga vratila u ormar.
Na dan godišnjice probudila se ranije.
Adnan je još spavao, okrenut prema njenoj strani kreveta, s jednom rukom pod jastukom. Nekoliko trenutaka ga je gledala, a onda ga lagano dotaknula po ramenu.
„Znaš li koji je danas dan?“
Otvorio je jedno oko.
„Ako je opet dan za očitavanje struje, ja sam prošli put.“
Udarila ga je jastukom.
Nasmijao se, privukao je bliže i poljubio u čelo.
„Znam. Deset godina kako trpiš moje čarape.“
„I tvoje hrkanje.“
„To nisam radio prve dvije godine. To ti ne priznajem u puni staž.“
Doručkovali su zajedno prije posla. Na rastanku joj je rekao da će pokušati doći ranije.
Lejla je tog dana neprestano gledala na sat.
Po povratku kući pripremila je večeru koju je volio. Izvadila je stolnjak koji su koristili samo za posebne prilike, postavila dvije čaše i kupila mali buket bijelog cvijeća.
Nije sve izgledalo kao u njenoj glavi. Meso se malo prepeklo, jedna svijeća se nakrivila, a ona je tek pred njegov dolazak primijetila mrlju na rukavu haljine. Ipak, kada je čula ključ u bravi, osjetila je uzbuđenje.
Adnan je ušao s malom ukrasnom kesom u ruci.
„Dobro miriše“, rekao je, a zatim pogledao sto. „Oho. Trebao sam obući onu košulju koju ne smijem sam peglati.“
Poljubio ju je i otišao oprati ruke.
Za večerom su se prisjećali početaka. Stana u kojem je prozor propuštao kišu. Njegovog prvog pokušaja da popravi slavinu. Njenog ručka koji je zagorio toliko da su morali otvoriti sve prozore usred januara.
Kada su završili, Lejla je otišla do ormara i vratila se s poklonom.
„Ovo je za tebe.“
Adnan je pažljivo skinuo ukrasni papir. Kada je otvorio kutiju, prestao se smijati.
Prešao je prstom preko remena.
„Lejla…“
„Onaj iz izloga.“
Pogledao ju je.
„Znam koji je.“
Nekoliko trenutaka nije rekao ništa, a onda je ustao i zagrlio je toliko čvrsto da se nasmijala.
„Hoćeš li ga prvo probati ili ćeš mene ugušiti?“
Odmah ga je stavio na ruku. Okretao je zglob prema svjetlu i gledao ga s gotovo dječačkim zadovoljstvom.
Zatim je pružio svoju kesu.
„Sad ti.“
U njoj se nalazila jednostavna kutija parfema.
Lejla je pogledala naziv koji nije poznavala, a zatim izvukla bočicu. Bila je mala, bez naročitih ukrasa, s prozirnim poklopcem.
„Hvala“, rekla je.
Pokušala je zvučati zadovoljno, ali razočaranje joj se vidjelo na licu.
Adnan je to primijetio.
„Nećeš ga otvoriti?“
„Kasnije ću.“
Spustila je bočicu nazad u kutiju.
Nije joj smetalo što poklon nije bio skup, barem je tako uvjeravala sebe. Smetalo joj je što je ona mjesecima razmišljala o njemu, a njegov poklon joj je djelovao kao nešto kupljeno usput.
Adnan je prstom dodirnuo rub kese.
„Mislio sam da bi ti se mogao svidjeti.“
„Sigurno hoće.“
Odgovorila je prebrzo.
Ustala je da odnese tanjire. On joj je pomogao, ali je večer izgubila onu lakoću s početka. Poslije su sjedili na kauču, gledali film i razgovarali o poslu, kao da oboje pokušavaju vratiti običan ritam.
Pred spavanje ju je privukao uz sebe.
„Lijepo mi je bilo večeras“, rekao je.
„I meni.“
Željela je tada nešto dodati. Možda se našaliti, možda priznati da je očekivala drugačiji poklon i da zna koliko to zvuči nezahvalno.
Umjesto toga, ugasila je lampu.
U naredne tri sedmice nastavili su živjeti kao i prije.
Adnan je nosio novi sat svakog dana. Jednom ju je nazvao s posla samo da joj kaže kako ga je kolega pohvalio.
„Rekao sam mu da imam ukusa kad biram ženu.“
„A sat?“
„Sat je došao uz nju.“
Parfem je ostao na komodi u spavaćoj sobi.
Lejla ga je nekoliko puta pogledala dok se spremala za posao. Jednom je čak podigla kutiju, ali ju je vratila, odlučivši da će ga isprobati neki drugi dan.
Adnan više nije pitao za njega.
Posljednjeg jutra njihovog zajedničkog života posvađali su se zbog sasvim obične stvari.
Ostavio je šolju od kafe na prozorskoj dasci, iako je ona prethodne večeri očistila kuhinju.
„Zar je toliko teško staviti je u sudoper?“
„Nije. Zaboravio sam.“
„Uvijek zaboraviš.“
Pogledao je na sat.
„Kasnim. Sklonit ću je kad dođem.“
Uzela je šolju nešto glasnije nego što je namjeravala.
On je zastao kod vrata.
„Hoćeš da uzmem hljeb kad se budem vraćao?“
„Uzmi.“
„Vidimo se.“
„Vidimo se.“
Kasnije će se dugo pokušavati sjetiti je li ga pogledala dok je izlazio.
Nije bila sigurna.
Poziv je stigao malo poslije podne.
Muški glas pitao ju je je li ona supruga Adnana Hadžića.
Sjećala se da je rekla da jeste. Sjećala se i kako je, dok je slušala, poravnala rub računa na radnom stolu.
Poslije toga njeno pamćenje pretvorilo se u nepovezane prizore.
Kolegica koja uzima telefon iz njene ruke.
Stolica koju neko privlači iza nje.
Vožnja tokom koje nije mogla natjerati sebe da pita jesu li sigurni.
Adnan je poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu između dva naselja, nekoliko kilometara od grada.
Čovjek koji je tog jutra pitao treba li kupiti hljeb više se nije mogao vratiti kući.
Prvih dana stan je bio pun ljudi.
Neko je kuhao kafu. Neko prao čaše. Neko otvarao vrata umjesto nje.
Lejla je sjedila i odgovarala na pitanja koja je zaboravljala čim bi ih čula. Je li nešto jela. Hoće li vode. Treba li joj tableta protiv glavobolje.
Njena sestra ostala je s njom gotovo dvije sedmice.
Noću bi Lejla osluškivala hodnik. Zvuk lifta, nečije ključeve, korake na stepenicama. Svaki put bi na trenutak pomislila da je on, prije nego što bi se prisjetila.
Najviše ju je iznenadilo koliko tuge može stati u obične predmete.
Njegova jakna na vješalici.
Punjač pored kauča.
Pola pakovanja žvakaćih guma u ladici automobila.
Kada su joj vratili njegove stvari, sat je stavila pored kreveta. Na remenu je ostala mala ogrebotina koju ranije nije primijetila.
Nije mogla podnijeti da ga navije.
Nije mogla podnijeti ni pomisao da stane.
Vrijeme je prolazilo bez njenog pristanka.
Došao je prvi račun na kojem je trebalo promijeniti ime. Prva porodična posjeta na koju je otišla sama. Prva prehlada tokom koje nije imao ko pitati treba li joj čaj.
Nekada bi cijeli dan uspijevala raditi i razgovarati gotovo normalno, a onda bi je u prodavnici slomilo pitanje koliko joj treba kifli.
Dugo je kupovala dvije.
Jedne večeri sjela je na kuhinjski pod i zaplakala zbog one posljednje šolje.
Sestra ju je našla naslonjenu na ormarić.
„Nisam ga ni zagrlila“, rekla je Lejla. „Posvađala sam se s njim zbog šolje.“
Sestra je sjela pored nje.
„Znam.“
„Da sam samo znala…“
Nije dovršila rečenicu.
Sestra joj je uzela ruku.
„Nisi mogla znati.“
Lejla je to razumjela, ali joj razumijevanje nije odmah pomoglo.
U glavi je stalno popravljala posljednje jutro. U jednoj verziji sklonila bi šolju bez riječi. U drugoj bi ga zaustavila na vratima. U trećoj bi rekla da ostane još pet minuta.
Nijedna verzija nije mijenjala ono što se dogodilo.
Gotovo devet mjeseci nakon nesreće odlučila je srediti spavaću sobu.
Nije željela bacati njegove stvari. Samo je htjela napraviti malo reda.
Otvorila je ormar, složila nekoliko džempera i u džepu jednog pronašla stari parking račun. Dugo ga je držala, pokušavajući se sjetiti gdje su tog dana bili.
Zatim je prešla na komodu.
Parfem je još stajao na istom mjestu.
Na kutiji se uhvatio tanak sloj prašine.
Podigla ga je i osjetila poznati ubod srama. Koliko joj je te večeri značilo šta je dobila. Koliko je malo kasnije bilo potrebno da poželi samo još jednu sasvim običnu večeru s njim.
Dok je krpom prelazila preko komode, kutija joj je skliznula iz ruke.
Pala je na tepih i otvorila se.
Bočica se otkotrljala pod rub kreveta, a kartonski umetak odvojio od dna.
Lejla se sagnula.
Ispod umetka nalazila se mala tamnoplava vrećica.
U prvi mah pomislila je da pripada pakovanju. Zatim je osjetila nešto tvrdo pod prstima.
Odvezala je tanku vrpcu i istresla sadržaj na dlan.
Prsten.
Sitan dijamant uhvatio je svjetlost s prozora.
Znala je taj prsten.
Skoro godinu ranije zastali su pred zlatarskim izlogom dok su čekali da prestane kiša. Pokazala mu ga je, više usput nego ozbiljno.
„Ovaj je lijep. Jednostavan.“
Adnan se nagnuo da bolje vidi.
„Taj s malim kamenom?“
„Da.“
Pogledala je cijenu, nasmijala se i povukla ga pod nadstrešnicu susjedne radnje.
„Hajde. Nemoj još i ovo zapamtiti.“
Očigledno je zapamtio.
U vrećici je ostao mali presavijen papir.
Prepoznala je njegov rukopis prije nego što ga je otvorila. Ona neujednačena slova, malo nagnuta udesno, i način na koji je uvijek prejako pritiskao olovku.
Na poruci je pisalo:
„Za deset godina s tobom.
Rekla si mi da ne pamtim onaj prsten, ali znaš da te ne slušam baš uvijek.
Parfem sam birao sam. Ako sam pogriješio, račun je ispod poruke pa ćemo zamijeniti. Prsten nemoj mijenjati prije nego što ga vidiš na ruci.
Volim te.
Tvoj Adnan.“
Lejla je sjela na rub kreveta.
Pročitala je poruku jednom, pa još jednom.
Zatim se presavila nad njom i zaplakala.
Tog popodneva nazvala je sestru.
Nije mogla odmah objasniti šta se dogodilo. Samo je ponavljala da dođe.
Kada joj je pokazala prsten i poruku, sestra je dugo šutjela.
„Bio je unutra cijelo vrijeme?“ pitala je.
Lejla je klimnula.
„A ja sam mislila…“
Pogledala je prema komodi.
„Mislila sam da je kupio nešto usput. Nisam ga ni otvorila.“
Sestra je pročitala poruku ponovo.
„Mislio je da ćeš sve izvaditi iz kutije.“
„Pitao me je hoću li otvoriti parfem.“
Tek tada se sjetila njegovog izraza lica. Kako je pratio njene ruke dok je vadila bočicu. Kako je čekao da pogleda i ostatak pakovanja.
Ona je bočicu vratila, a kutiju zatvorila.
„Zašto mi poslije nije rekao?“ prošaptala je.
Na to nisu imale odgovor.
Možda mu je bilo neugodno. Možda je čekao da ga sama pronađe. Možda je svakog dana mislio da će je baš te večeri pitati je li probala miris.
Ostalo je dovoljno prostora za mnogo mogućnosti i nijednu sigurnost.
Narednih dana prsten joj je bio gotovo težak na ruci.
Voljela ga je gledati, ali bi joj se uz svaku radost javila ista misao: da je otvorila kutiju, mogla mu je vidjeti lice. Mogla ga je zagrliti. Mogla mu je reći da je zapamtila i ona.
Jedne večeri otišla je kod njegove majke.
Ponijela je poruku.
Starica ju je čitala polako, držeći papir malo dalje od očiju. Kada je završila, nasmiješila se kroz suze.
„Dolazio je kod mene da pita imam li neku tvoju staru bižuteriju.“
Lejla ju je pogledala.
„Zašto?“
„Da odnese zlataru. Nije znao broj.“
Iz male kutije na polici izvadila je jednostavan srebrni prsten koji je Lejla zaboravila kod nje prije nekoliko godina.
„Ovaj je uzeo. Vratio ga je i rekao da ti ništa ne govorim.“
Lejla je prekrila usta rukom.
„Znači, ti si znala?“
„Znala sam za prsten. Nisam znala kako će ti ga dati.“
Neko vrijeme sjedile su bez riječi.
Potom je Lejla ispričala sve: svoje razočaranje, neotvoren parfem, hladnoću koju je osjetila prema njemu te večeri.
Njegova majka slušala ju je do kraja.
„Dijete“, rekla je napokon, „bilo bi lijepo da si ga tada našla. Ali nisi ti njega voljela samo tu jednu večer.“
Lejla je spustila pogled.
„Osjećam se kao da sam ga povrijedila.“
„Možda i jesi. Ljudi koji žive zajedno ponekad povrijede jedno drugo. I on je tebe znao rastužiti. To ne briše sve ostalo.“
Uzela je njenu ruku, onu s prstenom.
„Nemoj deset godina pretvoriti u jednu neotvorenu kutiju.“
Te riječi Lejla nije zaboravila.
Prvi put je stavila parfem u nedjelju ujutro.
Nije imala poseban plan. Trebala je otići po namirnice, oprati zavjese i odnijeti sestri posudu koju joj je dugovala.
Skinula je poklopac i poprskala zglob.
Miris je bio blag, cvjetan, s nečim toplim što nije znala imenovati.
Pričekala je nekoliko trenutaka, pa ponovo prinijela ruku licu.
„Dobar je“, rekla je naglas.
Nasmijala se, iznenađena vlastitim glasom.
Prsten je stavila uz vjenčani, uzela torbu i izašla.
Tog dana prvi put nakon dugo vremena nije osjećala da svakim običnim korakom ide dalje od njega.
Mogla je nositi ono što joj je ostavio i ipak nastaviti živjeti.
Sljedeća godišnjica bila je teška.
Kupila je isti mali buket bijelog cvijeća i pripremila večeru. Ovog puta pozvala je sestru, njenu porodicu i Adnanovu majku.
U početku joj je bilo neobično slušati razgovor za stolom. Dio nje želio je tišinu, kao da bi smijeh bio nepristojan.
A onda je sestrin sin pokušao krišom uzeti komad kolača prije večere i rekao:
„Adnan bi mi dao.“
Svi su se nasmijali.
Njegova majka odmahnula je glavom.
„Dao bi ti dva i rekao da šutiš.“
Lejla se smijala s njima.
Kasnije je oprala suđe, sklonila stolnjak i ostavila jednu šolju na prozorskoj dasci.
Primijetila ju je prije spavanja.
Ovog puta nije zaplakala.
Uzela ju je, odnijela u sudoper i na trenutak naslonila dlan na hladnu radnu ploču.
Sjetila se da je Adnan znao ostaviti i mnogo drugih stvari: poruku na frižideru, omiljenu čokoladu u njenoj torbi, pun rezervoar kada bi ona trebala na duži put. Nije uvijek primjećivala odmah, ali sada nije željela da svako sjećanje pretvori u optužbu protiv sebe.
Neke uspomene mogle su jednostavno ostati lijepe.
Godinama poslije bočica je bila gotovo prazna.
Lejla ju je čuvala na komodi, ali parfem nije koristila svakog dana. Ponekad bi ga stavila za porodično okupljanje ili kada bi joj posebno nedostajao.
Poruka je stajala u maloj kutiji s fotografijama. Na pregibima je papir počeo slabiti od otvaranja, pa ga je jednog dana pažljivo stavila u prozirni omot.
Sat je odnijela uraru da zamijeni bateriju.
Kada joj ga je pružio, upitao je želi li novi remen.
Pogledala je malu ogrebotinu.
„Ne treba. Ovaj neka ostane.“
Kod kuće ga je položila pored njihove fotografije s desetogodišnjice. Na njoj je Adnan držao ruku malo podignutu kako bi se vidio poklon, a ona se smijala nečemu što je upravo rekao.
Dugo je tu fotografiju izbjegavala.
Sada ju je mogla gledati bez potrebe da zamišlja drugačiji završetak večeri.
Jednog popodneva sestrina kćerka primijetila je prsten.
„Tetka, je li ti taj najdraži?“
Lejla je pogledala svoju ruku.
„Jeste.“
„Zato što ima dijamant?“
Lagano je zavrtjela prsten prstom.
„Zato što je neko zapamtio šta mi se sviđa.“
Djevojčica je prihvatila odgovor i nastavila listati album.
Lejla je ostala sjediti pored nje, slušajući šuštanje stranica.
Kada je djevojčica došla do fotografije na kojoj se Adnan smijao s rukama punim brašna, podigla je album.
„A šta je ovdje radio?“
Lejla se nasmiješila.
„Pokušavao napraviti pitu.“
„Je li uspio?“
„Nije baš.“
Privukla je album bliže i počela pričati.
Ovog puta ispričala je cijeli događaj — kako je tijesto završilo na stolici, kako su večerali prekasno i kako je Adnan uporno tvrdio da je pita dobra, samo neobičnog oblika.
Smijala se dok je govorila.
Prsten je blago zasjao kada je okrenula stranicu.
