Napuštenu djevojčicu sam odgajala šest godina, a onda su nas razdvojili
- Petnaest godina nakon bolnog rastanka, Paši je zazvonio telefon. S druge strane javila se djevojka koju je nekada uspavljivala, njegovala i voljela kao vlastito dijete.
„Sjećaš li me se, majko?“
Bila je to Samira, djevojčica kojoj su Paša i njen suprug Munib pružili dom, a čiji je odlazak ostavio prazninu u njihovim životima.
Paša, porijeklom iz Mrkonjić Grada, upoznala je Muniba iz Kladnja u Vlasenici. Njihovo poznanstvo preraslo je u brak koji je trajao više od četiri decenije. Nisu imali biološke djece, ali su napuštenoj djevojčici otvorili vrata svog doma i prihvatili je kao svoju.
Samira je uz njih rasla do šeste godine. Pašu je zvala mamom, a ona joj je pružala ljubav, pažnju i sigurnost.
Onda je uslijedio bolan preokret. Prema Pašinom kazivanju, nakon rata djevojčicin biološki otac saznao je gdje se nalazi i odveo je. Za Pašu i Muniba taj rastanak bio je težak udarac. Dom u kojem je do tada odjekivao dječiji glas odjednom je postao tih.
Godine su prolazile, ali uspomena na Samiru nije blijedjela.
Kada se ponovo javila, Samira je već bila odrasla žena, imala je vlastitu porodicu i živjela u Belgiji. Željela je obnoviti vezu s ljudima uz koje je provela prve godine života.
Paša je u početku bila zbunjena prezimenom kojim se predstavila, ali je ubrzo shvatila ko je zove. Djevojčica koju je pamtila nije je zaboravila.
Nakon tog razgovora počele su posjete. Samira je dolazila kod Paše i Muniba, a i oni su odlazili kod nje. Vremenom je njihovim susretima prisustvovao i Samirin biološki otac.
Bol zbog izgubljenih godina nije mogao nestati, ali dobili su priliku da ponovo budu dio jedni drugima života.
Paša Samiru nije rodila, ali ju je podizala i voljela. A poslije petnaest godina razdvojenosti, Samira joj se ponovo obratila onako kako ju je zvala kao djevojčica — „majko“.
Ponovni susret nije mogao vratiti petnaest izgubljenih godina. Paša nije bila uz Samiru tokom odrastanja, nije svjedočila mnogim važnim trenucima niti je mogla nadoknaditi sve razgovore, zagrljaje i zajedničke dane koji su im nedostajali. Ipak, Samirin poziv pružio im je priliku da nastave odnos koji je nekada naglo prekinut.
Sada su imale mnogo toga da ispričaju jedna drugoj. Samira je u međuvremenu izgradila vlastiti život i osnovala porodicu, dok su Paša i Munib čuvali uspomene na djevojčicu koju su podizali. Kroz razgovore i posjete polako su upoznavali sve ono što su propustili. Njihova bliskost više se nije sastojala samo od sjećanja na djetinjstvo — dobila je mjesto i u sadašnjosti.
Za Pašu je posebno značilo to što joj se Samira sama javila. Nakon toliko vremena, odrasla žena s druge strane telefona i dalje ju je smatrala svojom majkom. Ljubav koju joj je pružala tokom prvih šest godina života ostala je važan dio Samirinog sjećanja, uprkos dugoj razdvojenosti.
Vremenom je u njihovim susretima bilo mjesta i za Samirinog biološkog oca. Prošlost je ostala bolna, ali su pronašli način da budu prisutni u njenom životu. Za Pašu i Muniba to je značilo prihvatiti da Samira ima i druge porodične veze, a istovremeno sačuvati vlastitu bliskost s njom.
Njihova priča zato nema kraj u kojem su svi gubici izbrisani. Ostale su godine koje nisu proveli zajedno i uspomene koje nisu mogli dijeliti. Ali ostali su i novi susreti, posjete i mogućnost da podignu slušalicu i čuju poznat glas.
Djevojčica koja je nekada otišla iz njihovog doma vratila se kao odrasla žena, sa svojom porodicom i svojim životom. Nije više trebala Pašinu brigu na isti način kao nekada, ali je željela njeno prisustvo. A Paša je, nakon dugog čekanja, ponovo mogla biti dio njenog života.
Sve je počelo jednim pozivom i pitanjem: „Sjećaš li me se, majko?“ U njemu je Paša dobila potvrdu da i Samira pamti dom u kojem je odrasla i ženu koju je zvala mamom. Poslije petnaest godina, ponovo su dobile priliku da stvaraju zajedničke uspomene.
