Mama mi je plela kosu samo kada je tata bio kod kuće. Poslije njene smrti počela sam razumijevati naše jutarnje rituale
- Kada sam imala deset godina, mama bi me ujutro posjela ispred sebe i počela mi plesti kosu. Pamtila sam dodir njenih prstiju, lagano zatezanje pramenova i svoj odraz dok sam čekala da završi.
Ali taj prizor nije pripadao svakom jutru.
Kosu mi je plela samo kada je tata bio kod kuće.
Primijetila sam to, naravno. Djeca primjećuju mnogo više nego što odrasli misle, samo često nemaju riječi kojima bi postavila pravo pitanje. Pitala sam je zašto mi nekim danima pravi pletenice, a drugim ne. Njen osmijeh nije mi dao odgovor koji sam mogla razumjeti.
S vremenom sam prestala pitati. Prihvatila sam da naša kuća ima svoja pravila, čak i kada mi niko nije objašnjavao zbog čega postoje.
Tek godinama kasnije počela sam povezivati ono što sam kao djevojčica posmatrala odvojeno.
Djetinjstvo puno sitnih pravila
Tata je neke radnje ponavljao više puta. Vraćao bi se da nešto provjeri, započinjao ispočetka i teško nastavljao dalje kada bi imao osjećaj da nešto nije kako treba.
Meni je to tada bilo dio njegove svakodnevice. Nisam znala koliko ga iscrpljuje niti koliko vremena provodi pokušavajući umiriti vlastite misli.
Mama je primjećivala i ono što je meni promicalo. Prilagođavala je jutra, obroke i naše male porodične navike. Često bi pokušavala sačuvati mir prije nego što bih ja uopće osjetila da se nešto promijenilo.
Kada tata nije bio kod kuće, djelovala je opuštenije. Dan je tekao slobodnije, bez toliko zadržavanja na sitnicama.
Danas to mogu opisati. Tada sam samo osjećala razliku.
Nakon mamine smrti, tata je progovorio
Imala sam osamnaest godina kada je mama preminula.
Njeno odsustvo osjetilo se u svemu: u tišini kuće, u običnim poslovima koje je obavljala i u trenucima kada bih poželjela nešto ispričati upravo njoj.
U tom periodu tata mi je rekao da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj, OCD.
Taj razgovor nije umanjio tugu zbog mame. Otvorio je još mnogo pitanja.
Počela sam drugačije gledati na njegova vraćanja, provjeravanja i ponavljanja. Shvatila sam da iza ponašanja koje mi je ponekad djelovalo neobjašnjivo postoji patnja o kojoj gotovo ništa nisam znala.
Istovremeno sam razmišljala o mami. Koliko je toga nosila sama? Zašto nismo ranije razgovarali? Je li vjerovala da me šutnjom štiti?
Odgovore više nisam mogla tražiti od nje.
Ljubav, umor i ono što ostane neizgovoreno
Dugo sam pokušavala razumjeti mamine odluke.
Vjerujem da nas je željela zaštititi. Možda nije znala kako da mi objasni ono kroz šta tata prolazi. Možda je mislila da sam premala, a kasnije nije pronašla pravi trenutak.
Ipak, šutnja me nije poštedjela zbunjenosti. Ostavljala me je da sama tumačim raspoloženja i pravila koja nisam razumjela.
Mogla sam biti zahvalna za njenu brigu i istovremeno žaliti što nismo otvorenije razgovarali. Ta dva osjećaja nisu se međusobno isključivala.
Slično je bilo i s tatom. Željela sam razumjeti njegovu borbu, ali sam morala priznati i da je uticala na mene. Bilo je dana kada sam bila tužna, ljuta ili umorna od svega što sam tek počinjala shvatati.
Nismo odmah znali kako razgovarati o tome.
Prvi koraci prema drugačijem odnosu
Kada je tata započeo liječenje, dobili smo priliku da polako mijenjamo način na koji živimo i razgovaramo.
Nije se sve riješilo odjednom. Bilo je teških dana i razgovora koje bismo morali prekinuti pa im se kasnije vratiti. Ali više nismo morali glumiti da se ništa ne događa.
Mogla sam ga pitati kako se osjeća. Mogao mi je reći da mu je teško. I ja sam počela govoriti o svojim osjećajima, umjesto da ih prešutim kako bih sačuvala mir.
U grupama podrške susreli smo ljude čija su nam iskustva bila poznata. Nismo imali iste živote, ali smo prepoznavali nelagodu, umor i olakšanje koje donese razgovor s nekim ko sluša bez osuđivanja.
Ti susreti pomogli su nam da se osjećamo manje usamljeno.
Pletenice su ostale uspomena, a neka pitanja bez odgovora
Još razmišljam o onim jutrima kada mi je mama plela kosu.
Ne mogu sa sigurnošću objasniti zašto je to radila samo kada je tata bio kod kuće. Nakon njenog odlaska, taj detalj postao je dio mnogo šire priče o navikama, prilagođavanju i stvarima koje u našoj porodici nisu bile izgovorene.
Ne želim svaku uspomenu svesti na tatin poremećaj. U našem domu bilo je i nježnosti, smijeha i običnih lijepih dana. Ali sada znam da su uz njih postojale teškoće koje kao dijete nisam mogla razumjeti.
Mamu pamtim s ljubavlju, uz svijest da je i ona vjerovatno bila umorna i nesigurna. Tatu danas poznajem iskrenije, jer mi je dopustio da čujem ono što je dugo zadržavao za sebe.
A kada se sjetim sebe kako sjedim i čekam da pletenica bude gotova, poželim da je neko toj djevojčici jednostavno objasnio šta se događa.
Danas zato pokušavam pitati, slušati i govoriti otvorenije. To je promjena koju tata i ja još učimo živjeti.
