Kada se danas govori o tome ko zapravo upravlja svijetom, mnogi odmah pomisle na političke elite, finansijske centre moći, korporacije ili tajna društva. Ipak, Biblija ide korak dublje i otkriva nevidljivu duhovnu pozadinu svega onoga što vidimo. Ona govori o „knezu vlasti zraka“ i „bogu ovoga svijeta“ – sili koja utiče na način razmišljanja, vrijednosti i duh vremena, zasljepljujući umove onih koji ne vjeruju.
To, naravno, ne znači da je sotona jednak Bogu ili da ima apsolutnu moć. Naprotiv – on je stvorenje, ograničeno i podložno Božijem sudu. Isus Krist je jedini pravi Kralj, Onaj kojem je dana sva vlast na nebu i na zemlji. Ipak, stvarnost duhovne borbe je ozbiljna i prisutna: ona se ogleda u kulturi koja sve češće normalizira ono što je Bog jasno nazvao grijehom.
Duh vremena i skriveni utjecaji
Kroz medije, zabavu, društvene mreže i internet, svijet oblikuje sistem vrijednosti u kojem se seksualna nemoralnost, pohlepa, sebičnost i obožavanje stvorenog predstavljaju kao sloboda, napredak i autentičnost. Ono što je Bogu sveto često se ismijava, a ono što razara čovjeka proglašava se pravom i izborom.
Biblija jasno upozorava da sotona zasljepljuje umove nevjernika kako ne bi vidjeli svjetlo Evanđelja. Zato nije neobično što mnogi bez razmišljanja prihvataju poruke koje im se svakodnevno nude – kroz muziku koju slušaju, filmove koje gledaju i sadržaj koji konzumiraju – često i ne primjećujući kako se polako mijenja njihov pogled na život, moral i istinu.
Vladari tame – ali Krist iznad svega
Pismo govori o hijerarhiji u kraljevstvu tame: o poglavarstvima, vlastima i svjetskim vladarima ove tame. Ali odmah zatim donosi i ključnu istinu: Isus Krist je iznad svake sile, vlasti i imena. Pred Njegovim imenom demoni drhte. Vjernik nije pozvan da živi u strahu, već u sigurnosti i autoritetu koji ima u Kristu – da se odupre zlu, odbaci grijeh i stoji čvrsto u Božijem oklopu.
Sud počinje od doma Božijeg
Usred priča o znakovima vremena, Antikristu, novom svjetskom poretku i sudu, Biblija izgovara i jednu tešku, ali neizbježnu poruku: „Vrijeme je da sud počne od doma Božijeg.“ To znači da Bog najprije poziva na odgovornost one koji se Njegovim imenom nazivaju.
Nije dovoljno imati vanjsku formu pobožnosti, znati vjerski rječnik ili biti aktivan u crkvi. Krist traži srce koje Mu istinski pripada. Zato je ovo poziv na iskreno preispitivanje:
– Živim li dvostruki život?
– Jesam li pobožan samo riječima, a ne djelima?
– Volim li Isusa ili samo ideju pripadnosti vjernicima?
Bog vidi iza svih maski i poziva nas da odbacimo dvoličnost i vratimo se iskrenoj vjeri.
Svjetlo usred tame
U svijetu punom prijevara, zla i duhovne sljepoće, potrebno je nešto potpuno drugačije – ljudi ispunjeni Kristom. Ljudi u kojima svjetlo Evanđelja sja tako jasno da se razlika ne može sakriti.
Dok se svjetski sistemi pripremaju za neizvjesnu budućnost, vjernik podiže pogled prema Isusu – Početniku i Dovršitelju vjere. Živi hrabro, čisto i predano, svjestan da posljednja riječ ne pripada tami, nego Kralju nad kraljevima.
Na kraju, sve ove „čudne stvari“ koje danas gledamo u svijetu nisu tu da bi nas paralisale strahom, već da bi nas probudile. Biblija nas nikada ne poziva na paniku, nego na budnost. Razlika je ogromna. Strah dolazi iz tame, a budnost iz svjetla. Onaj ko gleda svijet samo očima politike, ekonomije i medija vidi haos; onaj ko gleda očima vjere vidi duhovnu borbu, ali i jasnu pobjedu koja je već izvojevana u Kristu.
Problem savremenog čovjeka nije manjak informacija, nego duhovna zbunjenost. Nikada nismo znali više, a nikada nismo bili izgubljeniji. Upravo zato Božja riječ danas zvuči snažnije nego ikada: ne prilagođavajte se ovome svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjem uma. To nije bijeg od stvarnosti, već jedini način da se stvarnost ispravno razumije.
Ovo vrijeme traži vjernike koji nisu samo „religiozni“, nego ukorijenjeni. Ljude koji ne ponavljaju fraze, nego žive istinu. Ljude koji ne idu niz struju, nego stoje čvrsto i mirno dok se oko njih sve trese. Jer tama ne pobjeđuje buku, već svjetlo. A svjetlo ne viče – ono jednostavno svijetli.
Dok se svijet sve više udaljava od Boga, poziv Crkvi i svakom pojedincu postaje jasniji: vratiti se prvobitnoj ljubavi, čistom srcu i istinskoj poslušnosti. Ne zato da bismo bili „bolji od drugih“, već da bismo bili ono za šta smo pozvani – svjetlo svijeta i so zemlje.
Na kraju svega, kada se sruše sistemi, ideologije i lažne sigurnosti, ostat će samo jedno pitanje: kome smo pripadali i u šta smo gledali dok je vrijeme još trajalo. Vjernik tada ne podiže pogled prema moćnicima ovoga svijeta, nego prema Kristu – jer zna da posljednja riječ nije u rukama tame, već u rukama Onoga koji dolazi.
