Nakon 40 dana otvorila je grob svog sina da ga Sunce obasja: Zaboravljeni običaj koji i danas izaziva nevjericu
U dubinama Homolja i Podunavlja, u krajevima u kojima vijekovima žive Vlasi, opstao je drevni običaj koji i danas zbunjuje i izaziva jake emocije. Riječ je o ritualu poznatom kao „otkopavanje pokojnika“, dio tradicionalnog vlaškog kulta mrtvih koji je bio prisutan sve do kraja 19. pa i tokom 20. vijeka.
Ovaj obred se najčešće primjenjivao kada bi umrla mlada osoba – djevojka ili mladić. Četrdeset dana nakon sahrane, u zoru, najbliži članovi porodice bi dolazili na groblje. Tada bi otkopavali grob i pažljivo vadili kovčeg. Pokojniku bi bijelom maramom obrisali lice i potom bi mu lice okrenuli prema izlazećem suncu – vjerovalo se da sunčeva svjetlost pročišćava dušu i pomaže joj da pronađe put ka vječnosti.
Nakon što bi “Sunce primilo” pokojnika, tijelo bi se ponovo sahranilo, a porodica bi tog dana ponovo obavila sve pogrebne obrede, kao da je riječ o prvoj sahrani. Ovakav čin odvijao se tiho, u najužem krugu porodice, pa se rijetko o njemu javno govorilo.
Jedna od posljednjih žena koja je obavila ovaj drevni ritual bila je Milica Kušljić iz sela Debeli Lug. Tokom terenskih istraživanja, zabilježeno je njeno svjedočanstvo koje i danas budi duboke emocije. Milica, danas starica krhkog zdravlja, živi sama u porodičnoj kući ispunjenoj uspomenama na pokojnog sina – njegove fotografije, slike sahrane, tihi podsjetnici na jedan prerano prekinut život.
Njen sin je preminuo u ranim dvadesetim godinama, nakon što je iz vojske hitno prebačen u Klinički centar Beograd gdje je izgubio bitku s galopirajućom leukemijom. Imao je vjerenicu, planove, mladost pred sobom. Tuga koju je Milica osjetila bila je prevelika da bi se s njom jednostavno pomirila.
Podsjećajući se na priče svojih predaka, odlučila je da i ona svom sinu podari “drugo sunce”. Četrdesetog dana nakon smrti, u zoru, otkopala je grob svog sina da bi ga sunce još jednom obasjalo – vjerujući da će mu to otvoriti vrata Raja.
Prije sahrane, Milica je iz Beograda do kuće razmotavala crveni konac – u skladu s vjerovanjem da se duša može vratiti kući ako prati njegov trag. Takođe je zapalila tzv. “rajsku svijeću”, jer se u vlaškoj tradiciji vjeruje da je onaj svijet hladan, taman i bez vode, pa je sve što se pokojniku ostavi na ovom svijetu – i hrana, i voda, i svjetlost – ono što će ga tamo dočekati.
Ova žena je među rijetkima koji su još jednom proživjeli gubitak – simbolično, kroz ponovno ukopavanje djeteta. Vjerovala je da će tako pomoći njegovoj duši da pronađe mir. U tom trenutku bol je bila jača od svega – čak i od straha, od osude, od javnosti.
Milica je posjedovala i VHS snimke sa sahrane, ali su joj, kako kaže, nepažnjom i prevarom oduzete od strane televizijskih ekipa koje su obećale da će joj ih vratiti – ali to nikada nisu učinile.
Danas, Milica živi povučeno, odgajajući cvijeće u svom dvorištu koje prodaje kako bi preživjela. Njena kćerka je povremeno obilazi. Iako je sama, bol koju nosi nikada nije izblijedjela. U tišini svog doma čuva uspomenu na sina, ali i na običaj koji se vremenom gotovo zaboravio.
Zaboravljena praksa koja živi samo u sjećanjima
Ritual „otkopavanja pokojnika“ imao je za cilj da osigura spokoj, svjetlost i vječni mir duši preminulog. Posljednji zabilježeni obredi ovakve vrste u Srbiji izvedeni su u selima poput Laznice i Gornjane – dok su u nekim dijelovima svijeta, poput Rumunije, Indonezije ili Madagaskara, slične prakse i dalje žive.
Ono što nas priča Milice Kušljić uči jeste da tuga i ljubav majke ne poznaju granice. Niti vrijeme. Niti smrt.
Ako želite, mogu od ovog teksta napraviti i verziju za objavu na društvenim mrežama, sa upečatljivim naslovom i pozivom na komentar ili raspravu. Želite li i to?
