Pet najčešćih razloga zbog kojih odrasla djeca prekidaju odnos s roditeljima – prema savremenim studijama i psihološkim uvidima
- Odnosi između odrasle djece i roditelja često su mnogo složeniji nego što se na prvi pogled čini. Dok neki ljudi zadrže stabilan i topao odnos s roditeljima i u zreloj dobi, drugi se suočavaju sa starim obrascima koji se, uprkos godinama, nisu promijenili.
Kako život napreduje, mnogi odrasli počinju jasnije prepoznavati vlastite potrebe, granice i emocionalne kapacitete. Zbog toga se nekada javlja želja za većim poštovanjem, podrškom i razumijevanjem — a ako toga nema, odnos postaje izvor stresa umjesto sigurnosti.
Brojna psihološka istraživanja ukazuju da se prekid kontakta rijetko događa naglo. To je obično rezultat dugotrajnog osjećaja iscrpljenosti, razočaranja i borbe da se zaštiti mentalno zdravlje.
U nastavku donosimo pet najčešćih razloga zbog kojih odrasla djeca odlučuju da se distanciraju ili potpuno prekinu odnos s roditeljima.
1. Ne osjećaju se saslušano i uvaženo
Studije pokazuju da se ljudi najviše povezuju u odnosima gdje postoji:
aktivno slušanje
povjerenje
otvoren razgovor
osjećaj da su njihove emocije validne
Kada roditelj stalno umanjuje osjećaje svog odraslog djeteta, prekida ga, savjetuje bez pitanja ili ignorira njegove potrebe, osoba se s vremenom počinje osjećati neviđeno i nevažno.
Za mnoge je to najveći razlog emocionalnog udaljavanja.
2. Umorni su od stalne kritike i negativnog komentarisanja
Prema brojnim istraživanjima, stil komunikacije ima veći utjecaj na kvalitet porodičnih odnosa nego sami konflikti.
Odrasla djeca posebno teško podnose kada:
roditelj stalno prosuđuje njihove izbore
potcjenjuje njihove odluke
komentariše izgled, karijeru ili partnera
daje savjete koji više zvuče kao kritika nego pomoć
Umjesto osjećaja podrške, osoba dobija osjećaj da ništa što radi nije dovoljno dobro.
To s vremenom postaje iscrpljujuće i toksično.
3. Neriješene traume iz djetinjstva
Mnoga istraživanja potvrđuju: odrasla djeca teško unapređuju odnos s roditeljima dok njihove bolne uspomene nisu priznate.
To ne znači da roditelj mora „priznati krivicu“, već da pokaže:
spremnost da sasluša
razumijevanje za posljedice prošlih postupaka
empatiju za ono što je dijete preživjelo
Kada roditelj negira, umanjuje ili ismijava traume, djetetu postaje nemoguće da nastavi graditi odnos bez osjećaja povrijeđenosti i nelagode.
4. Njihove granice se ne poštuju
Postavljanje granica je ključno za emocionalno zdravlje, posebno kod onih koji su odrastali u disfunkcionalnim porodicama.
Granice mogu uključivati:
privatnost
način komunikacije
tempo viđanja
teme o kojima se ne želi razgovarati
fizički ili emocionalni prostor
Ako roditelj:
uporno krši postavljene granice
omalovažava ih
smatra ih „nepoštovanjem“
pokušava kontrolisati odluke odraslog djeteta
taj odnos postaje izvor konstantne emocionalne iscrpljenosti.
Za neke, prekid kontakta postane jedini način da zaštite svoje mentalno zdravlje.
5. Emocionalno zlostavljanje i toksični obrasci ponašanja
Najozbiljniji razlog koji studije izdvajaju jeste emocionalno zlostavljanje.
To uključuje:
manipulaciju
krivnju
ucjene
omalovažavanje
vrijeđanje
konstantnu kontrolu
ignorisanje ili hladnoću
Odrasla djeca opisuju da se nakon svakog kontakta osjećaju:
iscrpljeno
posramljeno
anksiozno
nedovoljno dobro
U takvim situacijama prekid odnosa postaje čin samozaštite, a ne nepoštovanja.
Za mnoge, razdvajanje je prvi put da zaista mogu disati, razmišljati jasno i graditi zdraviji život.
Prekid odnosa s roditeljima nije laka odluka — suprotno uvriježenom mišljenju, većina odrasle djece to učini tek nakon dugog razmišljanja, ponovnih pokušaja i godina emocionalnog opterećenja.
Ovi razlozi ne služe da se osudi roditelje ili djeca, već da se bolje razumije složenost porodičnih odnosa.
Najvažnija poruka glasi:
👉 Zdravi odnosi zahtijevaju međusobno poštovanje, empatiju i spremnost na učenje.
👉 A ponekad, zaštita vlastitog mentalnog mira je jedini mogući izbor.
