- Priča o maloj Marquiti iznenadila je i dirnula mnoge, jer ono što se dogodilo prkosi svim ljudskim objašnjenjima i granicama medicine. Njena majka, žena duboke vjere, godinama je nosila bol i grižnju savjesti nakon što se djevojčica rodila bez očiju. Dok je otac, ateist, očajnički tražio pomoć najboljih oftalmologa, liječnici su samo mogli potvrditi da nade nema – djevojčica jednostavno nema očnih jabučica.
Ipak, majčina snaga i vjera nisu jenjavale. Danima je plakala i molila, čitajući Sveto pismo i tražeći utjehu u Božjim riječima. Upravo tada, dok je čitala Evanđelje po Ivanu, naišla je na Isusove riječi da je čovjek rođen slijep “da bi se na njemu očitovala Božja djela”. Te riječi probudile su u njoj novu vjeru i sigurnost da će se dogoditi čudo.
“Nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji, već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela.”
Od tog trenutka, svakodnevno je prala i njegovala prazne očne kapke svoje kćeri, vjerujući da će Bog stvoriti ono što nedostaje. Susjedi i porodica mislili su da je izgubila razum, ali njena uvjerenost bila je nepokolebljiva. I onda, jednoga dana, dok je djevojčica imala samo sedam tjedana, iz njenih očnih kapaka pojavila se prva suza. Trenutak poslije, kapci su se otvorili – i u njima su zasjala dva prekrasna smeđa oka.
Majka je istrčala na ulicu vičući od radosti: “Bog joj je dao oči!” Komšije su se okupile, a vijest se proširila kao vatra. Čak je i djevojčicin otac, do tada tvrdokorni ateist, pao na koljena u suzama, svjestan da prisustvuje pravom čudu.
Oftalmolog, koji je ranije izjavio da je slučaj beznadežan, rasplakao se čim je vidio djevojčicu. Priznao je da se i sam davno udaljio od vjere, ali je tada obnovio svoj zavjet Bogu – dirnut nečim što medicina nije mogla objasniti.
Marquitu danas zovu “djevojčicom čuda”, jer i nakon svih godina njen vid ostaje savršen. Njena priča putovala je svijetom i dotaknula bezbrojna srca, podsjećajući ljude da vjera može pomaknuti granice onoga što smatramo mogućim.
“Bog ne kasni. On dolazi u pravi trenutak – onaj u kojem naša nemoć susretne Njegovu svemoć.”
Ovaj događaj nosi važnu poruku: nikada ne podcjenjujte moć molitve, majčinske ljubavi i snage vjere. Ponekad, kada ljudi kažu da je sve izgubljeno, upravo tada Bog otvara vrata koja nitko drugi ne može.
Priča o Marquiti nije samo zapis o čudu, već i podsjetnik da nada nikada ne smije nestati. Njena majka, iako suočena s nevjericom i tugom, pokazala je da vjera, ustrajnost i majčinska ljubav mogu promijeniti ono što ljudi nazivaju nemogućim. Danas, svaki pogled Marquitinim očima svjedoči da je Božja snaga veća od ljudskih granica.
🙏 Ovo svjedočanstvo nas poziva da, čak i u najtežim trenucima, vjerujemo da postoji sila koja nas vidi, čuje i vodi. Jer ponekad su upravo najveći darovi skriveni u trenucima kada mislimo da je sve izgubljeno.
Marquitina priča nadahnjuje ne samo njezinu obitelj, nego i sve koji je čuju. Ona nas uči da ništa nije konačno dok postoji molitva i vjera. Kad ljudska rješenja zakažu, tada na scenu stupa ono što razum ne može objasniti – Božja milost i čudo.
💖 U očima djevojčice koja je rođena bez očiju, a danas jasno vidi svijet, krije se snažna poruka: da svaki naš život, ma koliko izgledao krhak ili izgubljen, ima svrhu i da Bog može okrenuti bol u svjedočanstvo nade.
