Kako stvaramo anksioznost kod djece
Anksioznost je postala jedno od najčešćih emocionalnih stanja današnjice – ne samo među odraslima, već sve više i među djecom. Simptomi poput stalne brige, nemira, nesanice, povlačenja u sebe ili čak paničnih napada često se razviju godinama prije nego što ih uopšte prepoznamo. A korijen? Nerijetko seže do najranijih godina odrastanja – i to ne zbog velikih trauma, već zbog svakodnevnih, “normalnih” situacija koje se u djetetu tiho urezuju.
Većina roditelja ne želi nauditi svom djetetu. Naprotiv – motiv im je ljubav, zaštita i briga. Ipak, određeni obrasci ponašanja koje često ponavljamo, iako u najboljoj namjeri, mogu postaviti temelje nesigurnosti, sumnje u sebe i hronične anksioznosti.
Psiholozi upozoravaju na četiri ključna ponašanja iz djetinjstva koja najčešće vode do anksioznih obrazaca – a čak 9 od 10 roditelja ih nesvjesno čini svakodnevno.
1. Pretjerana kontrola – kad zaštita postane teret
Roditelji koji nastoje kontrolisati svaki detalj djetetovog života – od načina oblačenja do načina na koji sprema zadaću – zapravo šalju poruku:
“Ne vjerujem da to možeš sam.”
Iako proizlazi iz potrebe da dijete bude sigurno i uspješno, ova kontrola s vremenom gasi djetetovu inicijativu, vjeru u vlastite sposobnosti i toleranciju na greške. Kasnije u životu, svaka nova situacija djeluje preteška, jer dijete nije naučilo kako samostalno donositi odluke – što stvara anksioznost.
2. Negiranje emocija – kad osjećaji postanu “nepoželjni”
Izjave poput “Nemoj plakati”, “Nemaš razloga da se ljutiš”, ili “Ti si preosjetljiv/a” često zvuče bezazleno – no djetetu poručuju:
“Tvoja emocija nije prihvatljiva.”
Umjesto da nauči kako da prepozna i izrazi emocije, dijete ih potiskuje, “guta” i nosi u sebi. S vremenom to vodi do unutrašnje napetosti, emocionalne zbunjenosti i, često, anksioznosti.
3. Perfekcionizam kao standard – kad ljubav zavisi od uspjeha
Roditelji s visokim očekivanjima često nesvjesno uvjetuju svoju pohvalu i pažnju uspjehom:
“Petica je dobra, ali moglo je bolje.”
“Zašto nisi kao brat/sestra?”
Dijete tada razvija uvjerenje da vrijedi samo kad je savršeno – i svaki neuspjeh doživljava kao lični poraz. Taj pritisak da “uvijek mora biti najbolje” vodi do hroničnog stresa, izbjegavanja izazova i preopterećenja – klasičnih simptoma anksioznosti.
4. Emocionalna nedostupnost – kad nema ko da “drži” osjećaje
Roditelj koji je fizički prisutan, ali emocionalno odsutan – zbog umora, stresa ili vlastitih trauma – može kod djeteta stvoriti osjećaj:
“Nisam važan. Niko me ne vidi.”
Takvo dijete često postaje nesigurno, razvija strah od napuštanja i ima teškoće s povjerenjem. Ova rana emocionalna “praznina” vrlo često postaje plodno tlo za razvoj anksioznosti u adolescenciji i odrasloj dobi.
Kako svakodnevne navike stvaraju tihu anksioznost
Nisu potrebne velike greške. Dovoljno je da roditelji svakodnevno, često nesvjesno, ponavljaju ponašanja poput:
Stalno ispravljanje i preuzimanje inicijative: “Ne tako, evo kako se to radi.”
Korištenje srama ili krivice: “Zar te nije sramota?”
Uspoređivanje s drugima: “Pogledaj kako ona sve zna, a ti?”
Minimiziranje osjećaja: “Ajde, nije to ništa.”
Pretjerana briga i zabrane: “Pazi! Ne idi tamo! Opasno je!”
Nepriznavanje vlastitih grešaka pred djecom.
Sve ove reakcije, iako često iz navike ili brige, uče dijete da nije dovoljno dobro, da je svijet opasan i da mora biti savršeno da bi bilo voljeno.
Šta roditelji mogu učiniti drugačije?
Dobra vijest? Nikad nije kasno za promjenu. Djeca ne traže savršene roditelje – već prisutne, iskrene i emocionalno dostupne.
Evo nekoliko koraka ka zdravijem odnosu:
✔️ Recite djetetu da je voljeno bezuslovno – bez “ali”.
✔️ Dajte mu prostor da pogriješi i nauči bez srama.
✔️ Saslušajte emocije bez “popravljanja” ili umanjivanja.
✔️ Ohrabrujte umjesto da kritikujete.
✔️ Priznajte kad pogriješite – jer time učite dijete da i ono smije biti nesavršeno.
Anksioznost se ne stvara u jednom danu – ali se ljubavlju može prevenirati
Anksioznost rijetko dolazi iznenada. Ona se gradi tiho – u sitnicama, rečenicama i pogledima. No, isto tako, može se ublažiti, spriječiti i iscijeliti – kroz svakodnevne geste ljubavi, razumijevanja i poštovanja prema djetetovim osjećajima.
Djeca ne trebaju roditelje koji znaju sve. Trebaju roditelje koji ih vide, čuju i prihvataju – upravo takve kakvi jesu.
Svjesnim izborima u svakodnevici, svaki roditelj može pomoći svom djetetu da izraste u osobu koja vjeruje u sebe, zna kako da se nosi s emocijama – i koja se, kad zatreba, ne boji potražiti pomoć.
