Ovih 6 čestih jezičkih grešaka mnogi prave nesvjesno: Provjerite govorite li i vi ovako
- Način na koji govorimo i pišemo može mnogo otkriti o našem poznavanju jezika. Iako većina ljudi svakodnevno koristi iste riječi i izraze, određene pravopisne i gramatičke greške toliko su česte da ih mnogi više ni ne primjećuju. Posebno je zanimljivo da neke od njih prave i obrazovane osobe, ne zato što ne znaju govoriti, nego zato što su usvojile pogrešne navike.
Pismenost danas podrazumijeva mnogo više od sposobnosti čitanja i pisanja. Ona uključuje razumijevanje pročitanog, jasno izražavanje misli, pravilnu upotrebu riječi i sposobnost prilagođavanja komunikacije različitim situacijama.
Međutim, svakodnevni govor često se razlikuje od standardnog jezika. U porodici, među prijateljima ili na društvenim mrežama nerijetko koristimo izraze koje smo usvojili još u djetinjstvu, a da nikada nismo razmišljali jesu li pravilni.
Važno je naglasiti da jedna gramatička greška ne znači da je neko nepismen ili neobrazovan. Jezik se mijenja, postoje regionalni govori, a određene konstrukcije mogu biti prihvatljive u jednom jezičkom standardu, a manje uobičajene u drugom.
Ipak, poznavanje osnovnih pravila može značajno poboljšati način na koji se izražavamo, posebno u službenoj komunikaciji, poslovnim porukama i pisanju.
U nastavku donosimo šest čestih jezičkih grešaka koje vrijedi prepoznati i ispraviti.
1. „Neznam“ umjesto „ne znam“
Jedna od najčešćih pravopisnih grešaka jeste spojeno pisanje negacije uz glagol znati.
Mnogi u porukama, komentarima i objavama na društvenim mrežama napišu „neznam“, vjerovatno zato što u brzom govoru ove dvije riječi zvuče povezano.
Međutim, pravilo je jednostavno.
Pravilno se piše „ne znam“, odvojeno.
Primjeri pravilne upotrebe:
Ne znam kada će sastanak početi.
Ne znam odgovor na to pitanje.
Ne znam hoću li danas stići.
Negacija „ne“ uz većinu glagola piše se odvojeno, iako postoje izuzeci poput „nemam“, „nisam“ i „neću“.
Ova greška posebno je uočljiva u pisanom izražavanju. U običnom razgovoru gotovo je nemoguće pouzdano zaključiti zna li osoba kako se određena riječ piše.
Zato je važno razlikovati izgovor od pravopisa.
2. „Bili smo otišli“ umjesto „otišli smo“
Izraz „bili smo otišli“ često se može čuti u svakodnevnom govoru.
Pojedini ga smatraju nepravilnim i nepotrebno složenim, ali stvarnost je nešto drugačija.
Ova konstrukcija predstavlja oblik pluskvamperfekta, odnosno davno prošlog vremena, koje se koristi kada želimo naglasiti da se neka radnja dogodila prije druge prošle radnje.
Naprimjer:
„Bili smo otišli kući prije nego što je počela kiša.“
Takva rečenica ima svoje gramatičko opravdanje.
Međutim, ako samo želimo saopćiti da smo negdje otišli, bez posebnog naglašavanja redoslijeda prošlih događaja, jednostavnije je reći:
„Otišli smo kući.“
Dakle, izraz „bili smo otišli“ nije automatski gramatička greška. Važno je znati u kakvom se kontekstu koristi.
Ovaj primjer pokazuje da jezik nije uvijek moguće svesti na jednostavnu podjelu između pravilnog i nepravilnog.
Ponekad je ključ upravo u značenju koje želimo prenijeti.
3. „Trebao sam da idem“ ili „trebao sam ići“?
Ova dva oblika često izazivaju rasprave, posebno među govornicima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.
U bosanskom standardnom jeziku prirodan i uobičajen oblik je:
„Trebao sam ići.“
Slični primjeri su:
Morao sam završiti posao.
Želio sam razgovarati.
Trebala sam kupiti hljeb.
Konstrukcija s veznikom „da“ i prezentom, poput „trebao sam da idem“, karakteristična je za srpski jezički standard i može se čuti u različitim regionalnim govorima.
Zato njenu upotrebu ne treba automatski smatrati dokazom neobrazovanosti.
Ako pišemo tekst na standardnom bosanskom jeziku, preporučljivo je pridržavati se oblika s infinitivom kada on odgovara namjeravanom značenju.
Dosljednost u odabranom jezičkom standardu posebno je važna u školskim, akademskim i službenim tekstovima.

4. „Nebi“ umjesto „ne bi“
Još jedna česta pravopisna greška povezana je s pisanjem negacije.
Na društvenim mrežama često možemo pročitati rečenice poput:
„Nebi to nikada uradio.“
„Nebi rekla ništa.“
„Nebi bilo loše pokušati.“
U standardnom bosanskom jeziku ove rečenice treba pisati drugačije.
Pravilni oblici su:
Ne bih to nikada uradio.
Ne bih rekla ništa.
Ne bi bilo loše pokušati.
Posebno je važno obratiti pažnju na razliku između oblika „bih“ i „bi“.
U prvom licu jednine koristi se „bih“, dok oblik „bi“ pripada drugom i trećem licu jednine.
Negacija se u ovim konstrukcijama piše odvojeno.
Iako ova pravopisna pravila djeluju jednostavno, greške se često ponavljaju zbog brzog tipkanja i navike.
Dovoljno je nekoliko puta svjesno provjeriti napisanu rečenicu kako bi se pravilna upotreba lakše usvojila.
5. „Sa njima“ ili „s njima“ – šta je pravilno?
Upotreba prijedloga „s“ i „sa“ također često izaziva nedoumice.
U standardnom izražavanju oblik „s“ obično se koristi kada izgovor nije otežan.
Naprimjer:
Razgovarao sam s njim.
Otišla je s prijateljicom.
Došao je s bratom.
Oblik „sa“ naročito se koristi kada olakšava izgovor, posebno ispred određenih suglasničkih skupova.
Naprimjer:
Sa sestrom.
Sa školskim drugom.
Sa psom.
Ipak, važno je znati da upotreba ovih prijedloga zavisi i od jezičkog standarda, glasovnog okruženja i regionalne prakse.
U bosanskom jeziku oblik „sa“ ima širu upotrebu nego što se ponekad predstavlja u pojednostavljenim jezičkim savjetima.
Zato ne treba zaključivati da je osoba nepismena samo zato što češće govori „sa njima“ nego „s njima“.
U mnogim situacijama oba oblika razumljiva su i prisutna u svakodnevnoj komunikaciji.
6. „Da bi ja znala“ umjesto „da bih ja znala“
Posljednja greška s ovog spiska odnosi se na pravilnu upotrebu kondicionala, odnosno glagolskog načina kojim izražavamo želju, mogućnost ili određenu zamišljenu radnju.
U svakodnevnom govoru nerijetko se čuju rečenice poput:
„Da bi ja znala, pitala bih.“
„Mi bi došli ranije.“
„Ja bi to uradio.“
Ovi oblici nisu u skladu sa standardnom gramatikom.
Pravilno je:
Da bih ja znala, pitala bih.
Mi bismo došli ranije.
Ja bih to uradio.
Oblici pomoćnog glagola razlikuju se prema licu:
Lice
Pravilan oblik
Ja
bih
Ti
bi
On, ona, ono
bi
Mi
bismo
Vi
biste
Oni, one, ona
bi
Kada se jednom nauče ovi oblici, mnogo je lakše izbjeći greške koje se često pojavljuju u svakodnevnoj komunikaciji.
Posebno je korisno obratiti pažnju na izraze „ja bih“ i „mi bismo“, jer se upravo u njima često griješi.
Zašto ljudi prave jezičke greške čak i kada su obrazovani?
Pogrešno je vjerovati da se gramatičke i pravopisne greške pojavljuju isključivo kod ljudi koji nisu završili školu.
Čak i osobe s visokim obrazovanjem ponekad pogriješe u pisanju ili govoru.
Razlozi mogu biti različiti.
Neki su tokom odrastanja usvojili regionalne govorne navike, drugi pišu prebrzo, a pojedini jednostavno ne obraćaju dovoljno pažnje na pravopis kada komuniciraju neformalno.
Društvene mreže dodatno su promijenile način pisanja.
Ljudi sve češće koriste skraćenice, izostavljaju interpunkcijske znakove i pišu bez provjeravanja teksta.
Takav način komunikacije može utjecati na navike, ali ne znači automatski da osoba nema znanja ili sposobnosti.
Pismenost je mnogo širi pojam i ne može se pouzdano procijeniti na osnovu jedne rečenice.
Kako poboljšati vlastito izražavanje?
Za razvijanje jezičkih vještina nije potrebno svakodnevno učiti napamet veliki broj gramatičkih pravila.
Jedna od najkorisnijih navika jeste redovno čitanje.
Knjige, kvalitetni novinski tekstovi i drugi pažljivo napisani sadržaji pomažu nam da proširimo rječnik i prirodnije usvajamo pravilne jezičke konstrukcije.
Također je korisno povremeno provjeriti riječi ili izraze za koje nismo sigurni kako se pišu.
Pravopisi, rječnici i jezički priručnici mogu pomoći da riješimo nedoumice.
Pri pisanju važnih poruka, molbi, poslovnih dopisa ili službenih dokumenata dobro je odvojiti nekoliko trenutaka za ponovno čitanje.

Često već kratka provjera omogućava da uočimo greške koje smo napravili iz brzine.
Ipak, jednako je važno razvijati sposobnost jasnog razmišljanja, razumijevanja pročitanog i izražavanja vlastitih stavova.
Osoba koja zna mnogo gramatičkih pravila, ali ne razumije tekst koji čita, nema nužno bolje razvijenu ukupnu pismenost od nekoga ko ponekad napravi pravopisnu grešku.
Jezik je važan, ali nije mjerilo nečije ljudske vrijednosti
Pravilno izražavanje može nam pomoći da ostavimo profesionalniji utisak, jasnije komuniciramo i izbjegnemo nesporazume.
Međutim, način govora ne treba koristiti kao sredstvo za ismijavanje ili ponižavanje drugih.
Neki ljudi nisu imali jednake obrazovne mogućnosti, dok drugi dolaze iz sredina u kojima se koriste drugačiji dijalekti.
To ne znači da su manje inteligentni, manje vrijedni ili nesposobni naučiti nešto novo.
Zapravo, jedna od najvažnijih osobina obrazovanog čovjeka jeste spremnost da stalno uči i da svoje znanje koristi s poštovanjem prema drugima.
Pismenost nije samo sposobnost da pravilno napišemo nekoliko riječi. Ona podrazumijeva i razumijevanje, razmišljanje, kulturu razgovora i spremnost da prihvatimo vlastite greške.
Zato sljedeći put kada primijetite da neko pogrešno napiše „ne znam“, „ne bi“ ili „ja bih“, nemojte odmah donositi zaključke o njegovom obrazovanju.
Mnogo je korisnije objasniti pravilo nego ismijavati grešku.
Jer istinski obrazovan čovjek ne pokazuje svoje znanje time što ponižava druge, nego time što zna kako da im pomogne da nauče nešto novo.











