Iz bolnice sam krenula kući bez bebe. Onda je taksista zaustavio automobil i tiho mi rekao zašto
- Kad sam izašla iz bolnice, pozvala sam taksi i rekla vozaču adresu. To je bilo sve što sam uspjela izgovoriti. Sjela sam na zadnje sjedište i gledala kroz prozor, iako sam put do kuće znala napamet. Nisam željela da me pita kako sam. Nisam znala kako bih mu odgovorila, a da mu ne ispričam zašto se kući vraćam sama.
Moja beba živjela je trideset šest sati.
Imala sam osamnaest godina kad sam se udala. Suprug i ja bili smo mladi i tek smo učili kako izgleda dijeliti svakodnevicu s nekim. Dok smo čekali dijete, razgovarali smo o tome kako će nam se život promijeniti. Pokušavala sam zamisliti prvu noć kod kuće, hoću li se probuditi čim beba zaplače i kako ćemo se snaći dok još učimo šta joj treba. Dan kad se rodila pamtim po tome koliko sam pažljivo gledala ljekare, pokušavajući im s lica pročitati ono što mi još nisu rekli.
Beba je bila veoma slaba. Dok su joj ljekari pokušavali pomoći, svaki put kad bi neko prišao čekala sam da kaže da joj je bolje. U tim satima nisam razmišljala mnogo unaprijed. Željela sam samo da prođe još jedan sat i da je još uvijek tu.
A onda mi je ostalo da prihvatim da je tih trideset šest sati bilo sve vrijeme koje smo dobili.
Poslije sam sjedila u bolničkoj sobi sa suprugom. Bilo mi je teško i pogledati ga. Znala sam koliko se i on radovao djetetu. Mislila sam da ćemo, kad uspijemo progovoriti, jedno drugom reći koliko nas boli.
Okrenuo se prema meni i rekao da sam ja kriva.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da se te riječi zaista odnose na mene. Prije nego što sam uspjela odgovoriti, ustao je i otišao. Ostala sam sjediti, gledajući prema vratima. Još sam očekivala da će se vratiti, sjesti kraj mene i pitati mogu li izdržati da budem sama. Vrata se nisu otvorila.
Sutradan su me pustili iz bolnice. U taksiju sam gledala poznate ulice i pokušavala se sjetiti jesam li vozaču rekla broj kuće. Sve mi je bilo kao i obično, osim što sam cijelo vrijeme mislila na trenutak kad ću stići. Otključat ću vrata, ući i ostati sama sa stvarima koje sam pripremala vjerujući da ću ih uskoro koristiti.

Primijetila sam da me vozač nekoliko puta pogledao u retrovizoru. Okrenula sam se još više prema prozoru. Kad je usporio i zaustavio automobil kraj ceste, uspravila sam se na sjedištu. Pomislila sam da sam ipak pogriješila kad sam mu rekla kuda da vozi.
On se okrenuo prema meni. Rekao je da već godinama vozi ljude iz te bolnice i da je kod nekih roditelja vidio isti pogled koji sam ja imala tog jutra. Govorio je tiho. Ostavio mi je vremena da ga pogledam prije nego što je nastavio.
I on je izgubio dijete.
Do tada sam se trudila da sjedim mirno i stignem kući bez razgovora. Kad mi je to rekao, prvi put sam ga pogledala kako treba. Od svih ljudi koje sam tog jutra mogla sresti, u automobilu preda mnom sjedio je čovjek koji je znao koliko je teško napustiti mjesto na kojem ste se do posljednjeg trenutka nadali da ćete dobiti još malo vremena sa svojim djetetom.
Nije me ispitivao o porodu ni o tome šta su rekli ljekari. Nekoliko trenutaka samo smo sjedili kraj ceste. Potom me ohrabrio da nastavim živjeti, makar za početak mogla misliti samo o tome kako ću pregurati taj dan. U tom trenutku to je bilo jedino o čemu sam i mogla razmišljati.
Kad smo stigli na moju adresu, posegnula sam za novcem. Vozač je pogledao račun i odmahnuo glavom. Odbio je naplatiti vožnju. Na trenutak sam još držala novac u ruci, onako kako čovjek zastane kad neko uradi nešto što nije očekivao. Onda sam ga vratila i izašla iz automobila.

Trebali su mi mjeseci da se vratim običnim stvarima. Bilo je dana kad sam mogla razgovarati o bebi i dana kad mi je bilo dovoljno da samo pomislim na bolničku sobu pa da moram prekinuti ono što radim. S vremenom sam sve češće mogla govoriti o tih trideset šest sati i o tome koliko sam voljela svoje dijete dok je bilo uz mene.
Pamtim i vozača koji me tog dana dovezao kući. Od te vožnje najjasnije mi je ostalo u sjećanju kako se okrenuo prema meni kad je stao kraj puta. Trebalo mu je samo nekoliko riječi da mi kaže nešto što je i njemu sigurno bilo teško izgovoriti. Kad sam ušla u kuću, još sam žalila za svojim djetetom i još su me boljele suprugove riječi. Ali među svim glasovima koje sam tog dana nosila sa sobom sada je bio i glas čovjeka uz kojeg sam se, makar nakratko, osjetila shvaćeno











