Baka me uvijek upozoravala da ove stvari ne posuđujem
- „Nije sve iz kuće za posuđivanje“, znala je govoriti moja baka. Kao djevojčici, nije mi bilo jasno zašto bi obična šolja, malo soli ili ogledalo bili toliko važni. Ako nekome nešto treba, zar nije najljepše pomoći?
Kasnije sam shvatila da su se iza njenih upozorenja preplitali narodni običaji, porodične navike i želja da sačuva ono što joj je bilo dragocjeno.
U njenoj kući gotovo svaki predmet imao je svoje mjesto i priču. Posuđe je podsjećalo na porodične ručkove, nakit na drage ljude, a ključevi su predstavljali sigurnost doma. Zato prema tim stvarima nije bila ravnodušna.
Ipak, važno je razlikovati predanja od činjenica: nema naučnih dokaza da posuđivanje predmeta prenosi „negativnu energiju“, izaziva bolest ili donosi siromaštvo. O ovim običajima možemo govoriti kao o dijelu tradicije, dok razloge za oprez tražimo u higijeni, sigurnosti i ličnim granicama.
1. So — začin uz koji su vezivani mir i sloga
U pojedinim narodnim vjerovanjima so je predstavljala zaštitu doma i blagostanje. Zbog toga su neki izbjegavali da je posuđuju, posebno uvečer, vjerujući da s njom iz kuće odlazi i sreća.
Baka bi, kada bi komšinici zatrebala so, jednostavno odvojila malo i rekla:
„Uzmi, ne trebaš vraćati.“
Tako je pomaganje ostajalo mali poklon, bez obaveze i prebrojavanja. U tome se može pronaći i sasvim praktična pouka: neke sitnice lakše je pokloniti nego pretvarati u dug.
Samo davanje soli, naravno, ne može odnijeti mir ili sreću iz doma.
2. Ogledalo — predmet kojem su pripisivane tajne
Ogledala su dugo zauzimala posebno mjesto u pričama i običajima. Uz njih su se vezivale različite predstave o odrazu, uspomenama i sudbini. Zbog toga su ih pojedine porodice čuvale kao izrazito lične predmete.
Moja baka nije voljela da se njeno malo ogledalo odnosi iz kuće. Stajalo je na istom mjestu godinama i bilo joj je važno da ga tamo uvijek pronađe.
Takva privrženost ne mora imati nikakvu tajanstvenu pozadinu. Predmeti koje svakodnevno koristimo postaju dio naših navika, a neki imaju i sentimentalnu vrijednost. Sasvim je u redu ne željeti ih posuđivati, bez straha da bi tuđi pogled mogao ostaviti nešto loše u njima.
3. Sat — uspomena koja se teško zamjenjuje
Prema nekim običajima, poklanjanje sata povezivalo se s rastankom ili odbrojavanjem zajedničkog vremena. Drugdje se sat poklanjao upravo kao znak poštovanja i trajne uspomene. Vjerovanja se, dakle, razlikuju od mjesta do mjesta.
Bakin oprez prema satovima imao je i jednostavniji razlog. Jedan je dobila od djeda i nije željela da se izgubi ili ošteti.
Kada predmet čuva uspomenu na nekoga, njegova vrijednost često je mnogo veća od cijene. Zato odbijanje posuđivanja ne mora biti znak nepovjerenja. Ponekad samo čuvamo nešto što ne bismo mogli nadoknaditi.
4. Ključevi — povjerenje koje ima stvarnu težinu
Od svih bakinih upozorenja, ono o ključevima bilo je najjasnije.
„Dobro gledaj kome ih daješ.“
Ključevi omogućavaju pristup domu, ličnim stvarima i privatnom prostoru. Zato njihovo posuđivanje zaista zahtijeva pažnju, ali zbog sigurnosti, a ne zbog nevidljivih uticaja.
Ponekad je potrebno ostaviti ključ članu porodice, prijatelju ili komšiji koji će zaliti cvijeće. Tada je važno da to bude osoba kojoj vjerujemo i da se jasno dogovorimo kada će ključ biti vraćen.
5. Četka za kosu — lični predmet koji je najbolje zadržati za sebe
U starim pričama kosa se povezivala sa snagom, ljepotom i zdravljem. Otuda i vjerovanje da četka ili češalj pripadaju samo jednoj osobi.
Danas za takvu naviku nije potrebno tražiti simbolično objašnjenje. Četke i češljeve najbolje je koristiti kao lične predmete zbog higijene.
Baka je za svakog ukućanina imala poseban češalj. Možda nije objašnjavala razloge riječima koje bismo danas koristili, ali je jasno držala do toga da određene stvari svako ima svoje.
6. Posuđe — toplina doma i običaj uzvraćanja
U nekim porodicama govorilo se da posuđe čuva kućnu slogu. Zbog toga su ljudi nerado davali omiljene šolje, stare zdjele ili tanjire koji su pripadali prethodnim generacijama.
Ipak, posuđe se među komšijama često razmjenjivalo. Na tanjiru bi stigla pita, u zdjeli supa, a u tepsiji kolači.
Baka je posebno držala do običaja da se tuđa posuda ne vraća prazna. U nju bi stavila nekoliko kolača ili nešto što je tog dana pripremila.
Taj gest nije morao ništa „neutralisati“. Bio je lijep način da se zahvali na pažnji. A kada se posuđe vrati, dovoljno ga je uobičajeno oprati i nastaviti koristiti.
7. Nakit — vrijednost koja se ne mjeri samo novcem
Prsten, lančić ili narukvica često nose uspomenu na važan događaj ili dragu osobu. Zato posuđivanje nakita nekome djeluje sasvim prirodno, dok je drugome neprijatno.
U narodnim predanjima nakitu su pripisivana različita svojstva, ali nema razloga vjerovati da on prenosi tuđu sudbinu ili osjećanja.
Postoji, međutim, mogućnost da se izgubi, ošteti ili ne vrati na vrijeme. Ako je riječ o porodičnoj uspomeni, posljedice mogu biti posebno bolne.
Zato je sasvim dovoljno reći: „Ovaj komad mi mnogo znači i ne posuđujem ga.“ Lične granice ne zahtijevaju tajanstveno objašnjenje.
8. Hljeb, šećer i brašno — simboli pune kuće
Hljeb i osnovne namirnice u mnogim su domaćinstvima predstavljali sigurnost. Ljudi koji su pamtili oskudicu pažljivo su raspolagali onim što imaju, pa su uz hranu nastajala i različita pravila.
Negdje se govorilo da ne treba davati posljednji komad hljeba, a negdje da se namirnice ne predaju preko praga ili nakon zalaska sunca.
Takve običaje možemo razumjeti kao dio života prethodnih generacija. Ipak, dijeljenje hrane ne donosi siromaštvo.
Baka bi uvijek provjerila ima li dovoljno za ukućane, a zatim odvojila i za druge. Njena briga da kuća ne ostane bez osnovnih namirnica išla je zajedno s velikodušnošću.
9. Obuća — lična udobnost i navike
U nekim vjerovanjima obuća je predstavljala životni put, pa se govorilo da posuđivanjem cipela čovjek dijeli i svoju sreću.
To je simbolična priča, ali postoji praktičan razlog da obuću uglavnom zadržimo za sebe: prilagođena je našim stopalima, načinu hoda i svakodnevnoj upotrebi. Važni su i čistoća i udobnost.
Ako nekome poklanjamo očuvanu obuću koja nam više ne treba, činimo koristan gest. Nema razloga strahovati da s njom poklanjamo vlastitu sudbinu.
10. Oštri predmeti i novac — dvije različite vrste opreza
Za noževe, makaze i igle ponegdje se govorilo da mogu „presjeći“ prijateljstvo ako se poklone ili posude. Otuda običaj da primalac zauzvrat da sitan novčić, kao simboličnu kupovinu.
To je tradicija koju neki i danas poštuju iz navike. U praksi su važniji pažljivo rukovanje i dogovor da se predmet vrati.
Kod novca je oprez drugačiji. Posuđivanje može opteretiti odnos ako nije jasno kada i kako će dug biti vraćen. Zato vrijedi unaprijed razgovarati o očekivanjima i ne davati iznos bez kojeg ne možemo podmiriti vlastite potrebe.
Dan u sedmici ili mjesečeva mijena ne određuju hoće li neko vratiti dug. Mnogo više znače odgovornost osobe i jasan dogovor.
Šta sam zapamtila od bakinog savjeta
Danas ne gledam na ove predmete sa strahom. Posudim ono što mogu, poklonim ono što mi ne treba i odbijem kada je nešto previše lično ili dragocjeno.
Od bake sam ipak zadržala naviku da zastanem prije nego što kažem „može“. Da razmislim hoće li mi stvar uskoro trebati, mogu li podnijeti da bude oštećena i da li mi je zaista prijatno da je dam.
Njene priče pamtim kao dio vremena u kojem je živjela. Neke su me zabavljale, neke zbunjivale, a neke su čuvale jednostavnu poruku koju danas bolje razumijem: moguće je biti velikodušan i istovremeno voditi računa o sebi.
Kada komšinici zatreba malo soli ili brašna, rado ću joj dati. A kada neko zatraži uspomenu koju pažljivo čuvam, mogu mirno reći da je ne posuđujem.
Za obje odluke imam pravo, bez straha da će mi jedna odnijeti sreću, a druga zatvoriti vrata prijateljstvu.
