Nakon sedam godina liječenja odveli su me seoskoj vidarki. Kada mi je dotakla stomak i naglo ustuknula, svi su zanijemjeli
- Tri klinike, bezbroj pregleda i dva neuspješna pokušaja vantjelesne oplodnje. Mislila sam da sam već čula svako moguće pitanje o tome zašto nemamo djece. A onda smo stigli u kuću na kraju sela, gdje je starica prvi put tog jutra zamolila ostale da prestanu govoriti umjesto mene.
Zovem se Oksana.
Sedam godina Bogdan i ja pokušavali smo dobiti dijete. U početku smo o tome razgovarali s uzbuđenjem. Zamišljali smo imena, raspravljali na koga bi beba mogla ličiti i zastajali pred izlozima s dječijom odjećom.
Kasnije smo prestali izgovarati takve stvari.
Počeli smo razgovarati o terminima, nalazima i tome koliko možemo odvojiti za sljedeći pokušaj liječenja.
U jednoj ladici držala sam dokumentaciju iz tri klinike. Svaki put kada bih je otvorila, pažljivo bih poravnala papire, kao da ću tako lakše razumjeti sve što se događalo.
Nakon drugog neuspješnog pokušaja vantjelesne oplodnje nekoliko dana nisam željela razgovarati ni s kim.
Ljudi su imali dobre namjere. Govorili su da ne smijem odustati, da uvijek postoji još nešto što možemo pokušati.
Ja sam se ponekad samo željela probuditi i provesti jedan dan bez pitanja o svom tijelu.
Put koji nisam sama predložila
Za Marfu je čula moja svekrva Galina Stepanovna.
Živjela je u udaljenom selu, gotovo tri sata vožnje od nas. Ljudi su je zvali vidarkom i prepričavali različite priče o onima koji su joj dolazili.
Nisam znala šta bih trebala očekivati.
„Samo ćemo razgovarati“, rekao je Bogdan. „Ako ne želiš ostati, otići ćemo.“
Moja majka Larisa Petrovna odlučila je krenuti s nama. Ponijela je fasciklu nalaza jer nije mogla zamisliti razgovor o mom zdravlju bez dokumentacije.
Svekrva je u torbu spremila malu ikonu.
Ja sam ponijela vodu i rezervni džemper.
Krenuli smo prije svitanja.
Bogdan je vozio, a njih dvije razgovarale su gotovo cijelim putem. Spominjale su preglede, različita mišljenja i žene za koje su čule da su postale majke nakon mnogo godina.
Sjedila sam uz prozor i gledala kako se grad pretvara u polja.
Ponekad bih čula svoje ime, ali niko me nije pitao šta mislim o razgovoru koji vode.
Posljednja kuća u selu
Marfina kuća stajala je uz uzak put, iza niske ograde.
U dvorištu nije bilo ničega neobičnog. Nekoliko saksija, naslagana drva i stolica okrenuta prema jutarnjem suncu.
Bogdan je ugasio automobil.
„Stigli smo.“
Osjetila sam kako mi se steže stomak. Nisam znala bojim li se novog razočaranja ili mogućnosti da će se od mene opet očekivati da u nešto povjerujem.
Prije nego što smo pokucali, vrata su se otvorila.
Marfa je bila sitna žena s tamnom maramom preko sijede kose. Pogledala je Bogdana, moju majku i svekrvu, a onda se zaustavila na meni.
„Uđite“, rekla je.
U sobi je mirisalo na suho bilje i drvo. Pored prozora stajao je sto, a u uglu peć u kojoj je tiho gorjela vatra.
Sjela sam na stolicu najbližu vratima.
Svi su znali šta trebaju reći
Majka je odmah otvorila fasciklu.
Počela je objašnjavati gdje smo se liječili, koje smo nalaze donijeli i koliko je vremena prošlo od posljednjeg postupka.
Svekrva je spustila ikonu na sto i dodala ono što je smatrala važnim.
Bogdan je govorio da smo spremni pokušati sve.
Marfa ih je slušala bez prekidanja.
Ja sam gledala u vlastite ruke.
Poznavala sam taj osjećaj. Sjedim u sobi, razgovor se vodi o meni, a nemam snage pronaći mjesto na kojem ću se uključiti.
Onda je Marfa pogledala prema meni.
„Oksana, jesi li ti htjela doći?“
Podigla sam glavu.
Niko ništa nije rekao.
„Pristala sam“, odgovorila sam.
„To te nisam pitala.“
Bogdan se pomjerio na stolici. Majka je zatvorila fasciklu do pola.
Nisam znala šta da kažem.
Marfa nije požurivala odgovor.
Prvi put tog jutra čula sam koliko je soba tiha kada ostali prestanu razgovarati.
Prije nego što mi je prišla
„Umorna sam“, izgovorila sam napokon.
Majka je posegnula prema mojoj ruci.
„Znamo, dušo.“
Pogledala sam je.
„Mislim da ne znate koliko.“
Riječi su izašle tiše nego što sam očekivala, ali poslije njih više nisam mogla nastaviti kao da sam samo još jedna osoba u sobi koja strpljivo čeka savjet.
Rekla sam da mi je teško svaki put iznova skupljati nadu. Da me iscrpljuje kada ljudi govore o trudnoći kao da postoji još jedna stvar koju nisam dovoljno dobro pokušala.
Bogdan je gledao u mene.
Nije me prekidao.
Marfa je ostala sjediti dok nisam završila.
Zatim je ustala i prišla mojoj stolici.
Pitala je smije li mi položiti dlanove na stomak.
Oklijevala sam, pa klimnula.
Pokret zbog kojeg su svi ustali
Njene ruke bile su suhe i tople.
Spustila ih je preko tkanine mog džempera. Pogledala sam prema prozoru, nelagodno svjesna da me ostali posmatraju.
A onda je naglo povukla ruke i ustuknula.
Stolica iza nje zastrugala je po podu.
Majka je odmah ustala.
„Šta je?“
Bogdan je prišao korak bliže.
Svekrva je dohvatila ikonu sa stola.
Ja se nisam pomjerila.
Gledala sam Marfu, čekajući objašnjenje. Još nekoliko trenutaka ranije djelovala je potpuno mirno. Sada je stajala ispred mene spuštenih ruku, s izrazom koji nisam znala protumačiti.
„Recite mi šta se dogodilo“, zamolila sam je.
Niko drugi nije govorio.
Ono što taj trenutak nije objasnio
Njen nagli pokret sam po sebi nije mogao dati odgovor na sedam godina liječenja. Nismo znali zašto je ustuknula niti šta je namjeravala reći.
U toj sobi nije potvrđena nikakva dijagnoza. Dodir nije mogao zamijeniti preglede koje sam prošla niti razjasniti ono na šta medicina još nije dala odgovor.
Ali dok su svi čekali Marfine riječi, primijetila sam da ponovo zadržavam dah.
Kao da će sljedeća rečenica odlučiti šta smijem osjećati i šta moram uraditi.
Spustila sam stopala čvrsto na pod i ustala.
Bogdan me pogledao.
„Oksana?“
Uzela sam torbu sa stolice.
„Treba mi malo zraka.“
Izašla sam na trijem. Hladno jutro dotaknulo mi je lice, a iza ograde čulo se kako neko gura kolica niz put.
Bogdan je izašao za mnom.
Ovoga puta nije rekao da moramo pokušati sve.
Pitao me:
„Želiš li kući?“
Pogledala sam ga i prvi put tog dana odgovorila bez razmišljanja o tome hoću li nekoga razočarati.
„Želim.“
Klimnuo je i izvadio ključeve automobila.
Dok je odlazio po naše stvari, ostala sam još trenutak na stepenicama. Nisam dobila odgovor zbog kojeg smo putovali tri sata.
Ali izgovorila sam šta želim — i neko me napokon poslušao.
