Vratio sam se s puta i zatekao stotinu ruža za svoju suprugu, a onda šok!

Pred našom kućom stajale su ruže.

Bile su složene u nekoliko velikih buketa, naslonjene uz ulazna vrata. Crvene, bijele i blijedoružičaste, povezane jednostavnim vrpcama. Na jednom buketu visjela je koverta s imenom moje supruge.

Spustio sam putnu torbu na stepenicu.

Vratio sam se dva dana ranije nego što sam planirao. Posljednji sastanak bio je otkazan i odlučio sam iznenaditi Anu. Usput sam kupio kolač koji voli, zamišljajući kako ćemo popiti kafu na terasi.

Sada sam stajao pred cvijećem koje nisam poslao i pokušavao smisliti razumno objašnjenje.

Nije joj bio rođendan. Godišnjica nam je bila tek za tri mjeseca.

Iz kuće se čula muzika. Ana je bila kod kuće.

Pogledao sam kovertu još jednom, a zatim je uzeo.

Na kartici je pisalo:

„Hvala što si bila uz nas kada nam je bilo najteže. Neke od nas poznaješ godinama, a nekima nikada nisi saznala ime. Ovdje je stotinu ruža, ali mnogo je više razloga zbog kojih smo ti zahvalni.“

Ispod nije bilo jednog potpisa.

Bila su ispisana imena, sitna i krupna slova, nekoliko dječijih rukopisa. U uglu je neko nacrtao sunce.

Čitao sam ih kada su se vrata otvorila.

„Stigao si!“

Ana mi je prišla nasmijana, u staroj plavoj majici koju je nosila kada sprema kuću. Zagrlila me, a onda primijetila karticu u mojoj ruci.

„A to je već došlo“, rekla je, pomalo zbunjeno.

„Šta je ovo?“

Pogledala je bukete i odmahnula glavom, kao da ni sama ne može vjerovati koliko ih ima.

„Rekli su da će ostaviti mali znak pažnje.“

Ponovo sam pogledao cvijeće.

„Ko?“

„Ljudi iz udruženja. I još neke porodice.“

Zastao sam.

„Kakvog udruženja?“

Njen osmijeh polako je nestao.

„Onog u koje idem četvrtkom. Pričala sam ti.“

Bili smo u braku osamnaest godina. Bio sam uvjeren da znam kako izgleda njen život.

Radila je u školskoj administraciji. Srijedom je odlazila majci. Voljela je rano zalijevati cvijeće i čitati posljednjih nekoliko stranica knjige u krevetu, čak i kada bi jedva držala oči otvorene.

Četvrtkom je, kako sam obično govorio, „negdje pomagala“.

Sada mi je bilo neugodno i zbog te rečenice.

Sjetio sam se da je nekoliko puta pričala o prostorijama koje su dobili na korištenje, o djeci kojoj treba pomoć oko škole, o prikupljanju zimskih jakni.

Ja bih uglavnom slušao dok odgovaram na poslovne poruke.

„Lijepo“, rekao bih. „Samo nemoj preuzeti previše obaveza.“

Jednom me zamolila da za vikend odvezem nekoliko kutija.

Odgovorio sam da sam umoran od puta.

Kutije su u ponedjeljak nestale iz hodnika. Nisam pitao kako.

Unijeli smo ruže u kuću. Ana je vadila vaze iz ormarića, a kada ih je ponestalo, napunila je vodom dva velika bokala.

Među buketima bile su još tri koverte.

„Otvori ih“, rekla je kada je primijetila da ih gledam. „Ja ću pristaviti kafu.“

U prvoj je bila fotografija djevojke u svečanoj haljini. Na poleđini je pisalo:

„Za moju maturu, koju ste spominjali još onda kada sam htjela odustati od škole.“

„Ko je ona?“ upitao sam.

Ana je pogledala fotografiju.

„Lejla. Sjećaš se djevojke kojoj sam pomagala s prijavama za stipendiju?“

Nisam se sjećao.

Ana je sjela preko puta mene.

Lejlina majka ostala je bez posla iste godine kada joj je muž umro. Djevojka je namjeravala napustiti školu i zaposliti se. Ana joj je pomagala prikupiti dokumente za stipendiju, razgovarala sa školom i sedmicama s njom popunjavala prijave.

„Ona je sve sama iznijela“, rekla je Ana. „Bila joj je potrebna samo mala pomoć da počne.“

U drugoj koverti nalazio se dječiji crtež: kuća, troje ljudi i veliko žuto sunce.

Ispod je pisalo:

„Teta Ana, mama kaže da ste dolazili i kada ona nije mogla otvoriti vrata.“

Ana je prešla prstom preko papira.

„To je Marko.“

Njegova majka bila je dugo bolesna. Ana im je povremeno nosila ručak i odlazila po lijekove. Nekada bi samo ostavila kesu pred vratima i porukom javila da je stigla.

Sjetio sam se lonca supe koji je jednom nestao iz frižidera.

Tada sam se naljutio jer sam računao na njega za večeru.

„Nisi mi rekla da je bilo toliko ozbiljno“, izgovorio sam.

Ana je nekoliko trenutaka šutjela.

„Jesam.“

Nije zvučala ljutito. Zbog toga mi je bilo još teže.

Posljednju kovertu otvorio sam polako.

U njoj je bilo pismo žene po imenu Vera.

Pisala je kako je prvi put došla u udruženje s praznom torbom i unaprijed pripremljenim opravdanjem. Htjela je reći da uzima namirnice za komšinicu. Bilo ju je sram priznati da ih treba sebi.

Ana ju je ponudila kafom i pitala ima li djece.

Razgovarale su skoro sat vremena.

„Toga dana odnijela sam kući hranu“, pisala je Vera. „Ali prvi put nakon dugo vremena nisam se osjećala kao problem koji neko mora riješiti. Zato sam predložila ruže.“

Spustio sam pismo na sto.

Na televiziji u dnevnoj sobi prikazivale su se vijesti bez tona. Moj telefon je nekoliko puta zavibrirao u džepu.

Nisam ga izvadio.

„Koliko dugo ovo radiš?“ pitao sam.

„Četiri godine. Redovno, mislim. Prije toga povremeno.“

Četiri godine.

Za to vrijeme promijenio sam dva službena automobila, dobio unapređenje i bezbroj puta za našim stolom prepričao razgovore s ljudima koje Ana nikada nije upoznala.

Ona je znala imena mojih kolega. Znala je kada imam težak sastanak i zbog kojeg projekta ne spavam.

Ja nisam znao ni ime udruženja u koje odlazi svakog četvrtka.

„Zašto nisi više pričala o tome?“

Pogledala me blago, ali ovog puta nije požurila olakšati mi odgovor.

„U početku jesam. Poslije sam prestala započinjati razgovor dok radiš.“

Pogledao sam prema svojoj torbi, ostavljenoj kraj vrata.

U njoj je bio mali poklon koji sam joj kupio na aerodromu. Skup parfem, izabran za nekoliko minuta.

Odjednom sam poželio da sam joj umjesto toga mogao vratiti barem jedno veče u kojem je pričala, a ja stvarno slušao.

Te večeri dugo smo ostali za stolom.

Ana mi je pričala o ljudima s kojima volontira. O penzioneru koji popravlja donirane bicikle. O studentici koja djeci drži matematiku. O ženi koja svake zime isplete desetine kapa.

Smijala se dok je opisivala kako su jednom pokušali sastaviti policu bez uputstva i završili s dvije daske viška.

Nisam je odavno vidio da tako priča.

Ili je možda nisam odavno gledao dovoljno pažljivo.

„Mogu li poći s tobom u četvrtak?“ pitao sam.

Podigla je obrve.

„Možeš. Treba prenijeti jedan sto.“

„Prenijet ćemo ga.“

„Težak je.“

„Onda ćemo naći još nekoga.“

Nasmijala se.

U četvrtak me čekao sto na trećem spratu zgrade bez lifta.

Nakon prvog odmorišta već sam teško disao. Čovjek s druge strane stola, penzionisani stolar po imenu Ivan, gledao me s neskrivenom zabavom.

„Ana kaže da mnogo putuješ“, rekao je.

„Uglavnom sjedim dok putujem.“

„Vidi se.“

Prvi put te sedmice nasmijao sam se bez nelagode.

U prostorijama udruženja nije bilo ničeg svečanog. Zidovi su trebali krečenje. Jedan ormarić nije se mogao zatvoriti. Na stolu su stajale kutije s olovkama, brašnom i dječijim čarapama.

Ljudi su ulazili i izlazili. Neko je tražio broj telefona. Neko je donio dvije vreće odjeće. Jedan dječak sjedio je u uglu i pisao zadaću.

Ana je znala gdje šta stoji. Pozdravljala je ljude imenom, tražila izgubljene papire i istovremeno slušala dječaka koji joj je objašnjavao zadatak.

Kada je primijetila da je posmatram, pružila mi je ljepljivu traku.

„Možeš li zatvoriti ove kutije?“

Uzeo sam je.

Niko me nije pitao čime se bavim niti koliko zarađujem. Trebale su im slobodne ruke i neko ko će ostati dok posao ne bude završen.

Ostao sam do večeri.

Ruže su trajale gotovo dvije sedmice.

Ana je mijenjala vodu, skraćivala stabljike i premještala bukete iz vaze u vazu. Kada su posljednje latice počele opadati, sačuvala je nekoliko cvjetova među stranicama debele knjige.

Kartice je stavila u kutiju u kojoj je držala fotografije.

Jednu smo uramili.

Na njoj je bilo dječije sunce i kratka poruka napisana nesigurnim slovima:

„Hvala što dođeš.“

Stavili smo je na policu u kuhinji.

Nekoliko mjeseci kasnije ponovo sam se vratio s puta ranije.

Ovog puta pred vratima nije bilo cvijeća. U hodniku su stajale tri kutije, a iz kuhinje se čuo zvuk kašike koja udara o rub lonca.

Ana je kuhala supu.

„Za nas?“ pitao sam.

Okrenula se prema meni, pomalo oprezno, kao da se i ona sjetila one davne večere.

„Jedan dio. Ostatak nosim Veri. Operisala je kuk.“

Spustio sam torbu.

„U koje posude ide?“

Pokazala mi je dvije na radnoj ploči.

Dok sam ih punio, telefon mi je zazvonio. Bio je kolega s posla. Poslao sam poruku da ću se javiti kasnije.

Ana je pripremala hljeb i voće.

„Kako je Vera?“ pitao sam.

Počela mi je pričati.

Ovaj put nisam morao naknadno pitati o kome govori.

Kada smo sve spakovali, uzeo sam težu kesu i otvorio vrata. Ana je izašla pored mene, pričajući kako Vera uporno tvrdi da već može sama u prodavnicu.

Slušao sam je dok smo silazili niz stepenice.

Stotinu ruža ušlo je u naš dom jednog sasvim običnog popodneva. Uvenule su, vaze smo vratili u ormarić, a kuhinjski sto ponovo je bio slobodan.

Ali od tog dana, kada bi moja supruga počela nešto pričati, spuštao sam telefon.

To je bila prva pažnja koju sam joj dugovao.