NA MOM VJENČANJU SESTRA JE POSLALA TORTU S NATPISOM „ČESTITAMO, BAKO MLADENKO!
- Imala sam pedeset šest godina kada sam se prvi put udala.
Tog jutra, dok sam zakopčavala haljinu, ruke su mi drhtale toliko da mi je Stjepanova kćerka Maja morala pomoći. Zagladila mi je rukav, odmaknula se i nasmiješila.
— Predivna si, Ana.
Pogledala sam svoj odraz. Vidjela sam bore oko očiju i nekoliko sijedih vlasi koje su izmakle frizerki. Ali prvi put nakon dugo vremena nisam tražila šta treba popraviti.
Bila sam sretna.
Nekoliko sati kasnije stajala sam nasred plesnog podija, držeći muža za ruku nakon našeg prvog plesa. Upravo sam mu nešto šaputala kada su se otvorila vrata sale.
Ušli su konobari gurajući kolica s tortom.
Namrštila sam se.
Našu smo pažljivo izabrali: bijela krema, maslinove grančice i nekoliko sitnih ruža boje breskve. Ova je bila tamnocrvena, visoka i upadljiva.
A preko prednje strane velikim bijelim slovima pisalo je:
„ČESTITAMO, BAKO MLADENKO!“
Prvo je nastala tišina. Zatim se negdje začuo kratak smijeh, pa odmah utihnuo.
Pogledala sam prema sestrinom stolu.
Ivana je držala telefon usmjeren prema meni.
Znala sam taj izraz lica. Ako bih se nasmijala, šala bi uspjela. Ako bih se naljutila, rekla bi da sam preosjetljiva.
— Nemoj me tako gledati! — doviknula je prilazeći. — Pa valjda se možemo malo našaliti!
Nisam odgovorila. Gledala sam tortu i pokušavala zaustaviti suze.
Moja sestra je znala koliko mi je taj dan značio.
Znala je i kako su prošle godine prije njega.
Nakon očeve smrti ostala sam s majkom. Njeni zdravstveni problemi postajali su sve ozbiljniji, a posljednjih sedam godina zahtijevala je svakodnevnu brigu.
Moj raspored određivali su lijekovi, pregledi, pripremanje hrane i noćna buđenja. Kasnije su došla pitanja koja su se ponavljala, ponekad deset puta u jednom satu.
— Ana, kad će tata doći?
Nekad bih objašnjavala. Nekad bih samo sjela uz nju i držala je za ruku dok ne zaboravi šta je pitala.
Ivana je živjela u drugom gradu. Imala je porodicu, posao i obaveze. Dolazila je kada je mogla, ali najveći dio brige ostajao je meni.
Nisam žalila što sam bila uz majku. Ipak, nakon njene smrti zatekla sam se u tihom stanu, nesigurna šta da radim s danom u kojem me niko nije zvao iz susjedne sobe.
Imala sam pedeset dvije godine.
Stjepana sam upoznala u apoteci.
Njegova kartica nije prošla, pa se okrenuo prema meni, koja sam čekala iza njega, i rekao:
— Gospođo, ako ste razmišljali da me upoznate, sad imate sve potrebne informacije o mom imovinskom stanju.
Nasmijala sam se. On je pronašao gotovinu u drugom džepu i, prije nego što je izašao, pridržao mi vrata.
Ponovo smo se sreli nekoliko dana kasnije. Ovog puta razgovor je potrajao duže.
Bio je udovac. Govorio je s ljubavlju o kćerki Maji i unuci Loreni. Slušao me bez onog pitanja koje sam toliko puta čula: „A kako se ti nikad nisi udala?“
S njim nisam morala objašnjavati svoj život kao da se pravdam.
Dvije godine kasnije sjedili smo za kuhinjskim stolom i čistili grah kada je rekao:
— Volio bih da ovo radimo zajedno i kad nam budu trebale naočale da razlikujemo grah od kamenčića.
Podigla sam pogled.
— Je li to prosidba?
— Zavisi od odgovora.
Rekla sam da prije nego što je uspio ostaviti posudu.
A sada je na našem vjenčanju moja sestra snimala kako pokušavam ostati pribrana pred uvredljivom tortom.
— Ti si ovo naručila? — pitala sam je.
— Jesam. Malo iznenađenje. Ana, nemoj praviti dramu.
Njena kćerka Petra prišla je i tiho rekla:
— Mama, spusti telefon.
— Šta je sad svima? — Ivana je pogledala oko sebe. — Udaje se s pedeset šest, možemo valjda nešto reći!
Stjepan mi je stisnuo ruku.
— Jesi li dobro?
Klimnula sam, ali me poznavao dovoljno da ne povjeruje.
Zatim se obratio voditelju sale i zamolio ga za mikrofon.
— Molim te, pusti — šapnula sam. — Samo želim da odnesu tortu.
Nagnuo se prema meni.
— Hoćeš li mi vjerovati na trenutak?
Pogledala sam ga i rekla da.
Muzika je prestala.
Stjepan je nekoliko sekundi sačekao da se gosti umire.
— Izgleda da smo dobili još jednu tortu — počeo je. — Prije nego što je posluže, želim nešto reći svojoj supruzi.
Ivana je i dalje držala telefon, ali ga je malo spustila.
Stjepan se okrenuo prema meni.
— Ana, nisam te poznavao kad ti je bilo dvadeset. Žao mi je zbog toga jer bih volio imati više vremena s tobom. Ali poznajem te sada. Znam kako ustaješ ranije da Maji pripremiš ručak kad radi dvije smjene. Znam da pamtiš datume tuđih pregleda i zoveš da pitaš kako su prošli. I znam koliko ti je bilo teško prihvatiti da i neko drugi može brinuti o tebi.
Osjetila sam kako mi suze klize niz obraze.
— Kad si mi pričala o svojoj majci, nikad nisi govorila koliko si žrtvovala. Pričala si šta je voljela jesti i kako si je uspijevala nasmijati. Trebalo mi je vremena da shvatim koliko je bilo teško sve ono što si prešutjela.
U sali se više niko nije smijao.
— Oženio sam te jer volim život koji imamo. Naše doručke, tvoje hladne noge pod mojim pokrivačem i način na koji se svađaš s televizorom kad neko pogrešno odgovori u kvizu.
Ovog puta smijeh je bio topao. Čak sam se i ja nasmijala kroz suze.
Stjepan je pogledao tortu.
— A što se ovog natpisa tiče, moram pitati nekoga ko se najbolje razumije u to.
Pružio je ruku prema Loreni, koja je sjedila uz Maju.
— Dođi, dušo.
Prišla je i uhvatila ga za prste.
— Kako ti zoveš Anu kad dođeš kod nas?
Djevojčica je pogledala mene.
— Baka Ana.
— I šta ti ona kaže?
— Da smijem ako želim.
Stjepan je klimnuo.
— Eto. To ime u našoj kući već postoji. Lorena ga izgovara kad joj treba zagrljaj, palačinka ili neko da pogleda šta je nacrtala. Volio bih da ga i večeras čujemo tako.
Maja je prva zapljeskala.
Za njom su se pridružili ostali gosti. Lorena mi je prišla i zagrlila me oko struka, a Stjepan je predao mikrofon voditelju.
Ivana više nije snimala.
Stajala je pored kolica, gledajući u ugašen ekran.
Prišla sam joj dok je Stjepan razgovarao s konobarom.
— Ana, nisam mislila da ćeš ovo toliko ozbiljno shvatiti — rekla je.
Obrisala sam obraze maramicom.
— Vidjela si da me boli. Mogla si tada prestati.
Otvorila je usta, pa ih zatvorila.
— Izbriši snimak — rekla sam. — Ne želim da ga dijeliš.
Ovog puta nije raspravljala. Otvorila je galeriju i izbrisala video preda mnom.
Nisam tražila da se zagrlimo niti sam joj rekla da je sve u redu. Vratila sam se svom mužu.
Konobari su odnijeli crvenu tortu. Malo kasnije u salu je stigla naša, bijela, s maslinovim grančicama i ružama boje breskve.
Dok smo je rezali, ruke su mi ponovo drhtale.
Stjepan je stavio svoju preko moje.
— Polako. Imamo vremena.
Pogledala sam ga, pa Maju i Lorenu koje su stajale uz nas. Za stolovima su sjedili ljudi koji su došli slaviti s nama, a muzika je ponovo počinjala.
Kasnije te večeri Petra me zamolila za ples. Zatim me Stjepan odveo na podij, izuo neudobne cipele i natjerao me da se smijem toliko da sam morala zastati.
Kad smo se pred zoru vratili kući, na telefonu me čekala Ivanina poruka.
„Bila sam okrutna. Žao mi je.“
Pročitala sam je dvaput i ostavila telefon na stolu. Odgovorit ću joj kada budem spremna.
Stjepan je za mnom ušao u kuhinju noseći kutiju s komadima naše torte.
— Hoće li mladenka još malo kolača?
Uzela sam dva tanjira.
— Hoće. Ali prvo skuhaj kafu.
Sjela sam za naš stol u vjenčanici, bosa i umorna, dok je napolju svitalo. Stjepan je stavio kafu preda mene i poljubio me u kosu.
Taj dio dana željela sam zapamtiti do posljednjeg detalja.
