POKUPIO SAM KĆERKU IZ VRTIĆA, A ONDA ME JE PITALA: „TATA, ZAŠTO DANAS NIJE DOŠAO MOJ DRUGI TATA?“
- Kada me supruga nazvala tog poslijepodneva, ništa u njenom glasu nije nagovještavalo da ću taj razgovor kasnije premotavati u glavi.
— Možeš li danas ti po Miju? Neću stići zbog obaveza.
Završio sam posao ranije i odmah pristao. Radovao sam se što ću je iznenaditi. Najčešće ju je supruga dovodila i odvodila iz vrtića, dok sam ja u to vrijeme još bio na poslu.
Kad sam stigao, Mija me ugledala s drugog kraja prostorije.
— Tata!
Potrčala je prema meni i zagrlila me oko nogu. Sagnuo sam se, podigao je i poljubio u obraz. Već je počela pričati, brzo i uzbuđeno, kao da mi mora prenijeti sve što se dogodilo prije nego što izađemo kroz vrata.
Neko joj je uzeo bojicu. Za ručak je bilo nešto što nije voljela. Napravila je kuću od kockica, ali ju je jedan dječak slučajno srušio.
Slušao sam je i smijao se dok sam joj pomagao da obuče jaknu.
Onda je pogledala prema vratima i sasvim mirno pitala:
— Tata, a gdje je moj drugi tata?
Zastao sam s rukom na patentnom zatvaraču.
— Ko, dušo?
Podigla je pogled prema meni, iznenađena što je nisam razumio.
— Moj drugi tata. Onaj što nekad dođe po mene.
Čuo sam djecu iza nas, razgovor odgajateljica i zatvaranje ormarića. Nisam znao šta da kažem.
Spustio sam njenu torbicu na klupu i ponovo čučnuo.
— Misliš na nekoga ko dolazi s mamom?
Klimnula je glavom.
— Da. Nekad idemo u park. On me gura na ljuljački.
Pokušao sam zadržati miran izraz lica. Nisam želio da pomisli kako je rekla nešto pogrešno.
— A kako se zove?
Izgovorila je ime čovjeka kojeg sam poznavao godinama.
Našeg porodičnog prijatelja.
Nekoliko trenutaka gledao sam je bez riječi. Poznavao sam ga dovoljno dobro da mi njegovo ime ne bude neobično u razgovoru. Ali nisam znao da dolazi po moju kćerku. Nisam znao za odlaske u park. A naročito nisam razumio zašto ga ona zove tako.
Mija je povukla rukav moje jakne.
— Hoćemo li i mi danas na ljuljačke?
— Vidjet ćemo, dušo — odgovorio sam i uzeo je za ruku.
Do automobila je nastavila pričati o svom danu. Ja sam odgovarao kratko, trudeći se pratiti šta govori, ali njeno pitanje mi se stalno vraćalo.
Dok sam je vezivao u sjedalicu, pokušao sam se prisjetiti kada je naš prijatelj posljednji put bio kod nas. Jesam li nešto propustio? Je li supruga spomenula da joj pomaže, a ja je nisam pažljivo slušao?
Ili mi to nikada nije rekla?
Sjeo sam za volan i ostao nekoliko sekundi na parkingu.
— Tata, idemo?
Pogledao sam je u retrovizoru.
— Idemo.
Tokom vožnje pitala me može li dobiti sladoled poslije večere. Obećao sam da ćemo se dogovoriti s mamom. Nisam je dalje ispitivao. Već sam osjećao koliko lako mogu vlastitu zabrinutost unijeti u pitanja i zbuniti je.
Za nju je to bio običan razgovor. Nije govorila tiše, nije oklijevala niti je djelovalo da nešto krije. Upravo me ta opuštenost najviše uznemirila: pričala je o nečemu što je očigledno smatrala poznatim dijelom svog života.
A ja sam za to čuo prvi put.
Kod kuće sam joj skinuo jaknu i odnio torbicu u sobu. Ona je odmah otišla po igračke, dok sam ja ostao u hodniku s telefonom u ruci.
Htio sam nazvati suprugu i odmah je pitati šta se događa. Već sam otvorio njen broj, a onda odustao. Nisam želio voditi taj razgovor preko telefona, uz Miju koja bi mogla čuti svaku moju riječ.
Morao sam prvo saznati šta je zapravo mislila. To što je nekoga nazvala „drugim tatom“ nije mi govorilo kakav odnos postoji između odraslih. Ipak, činjenica da nisam znao ko je preuzima iz vrtića bila je dovoljna da tražim objašnjenje.
Čekao sam suprugu duže nego što sam očekivao.
Miji sam pripremio užinu i sjeo s njom dok je slagala kockice. Pokazivala mi je gdje trebaju biti vrata njene nove kuće. Nekoliko puta me morala pozvati prije nego što bih odgovorio.
— Tata, ne tu. Ovdje.
— Izvini, dušo. Pokaži mi ponovo.
Kad sam napokon čuo ključ u bravi, ustao sam.
Supruga je ušla, spustila torbu i pitala kako smo proveli poslijepodne.
— Dobro — rekao sam. — Mija je bila sretna što sam došao po nju.
Sačekao sam da je pozdravi i da se djevojčica vrati igračkama. Onda sam je zamolio da dođe sa mnom u kuhinju.
— Trebamo razgovarati o nečemu što mi je danas rekla.
Pogledala me upitno.
Nastojao sam govoriti mirno.
— Spomenula je da naš prijatelj dolazi po nju u vrtić i da zajedno idete u park. Ja to nisam znao.
Zastao sam, pa dodao:
— A onda ga je nazvala svojim drugim tatom.
Izgovoriti te riječi pred njom bilo je teže nego slušati ih na klupi u vrtiću. Sada sam morao sačekati odgovor, bez prekidanja i bez zaključaka koje sam cijelim putem kući pokušavao zaustaviti.
— Možeš li mi objasniti na šta je mislila? — pitao sam.
Supruga je pogledala prema otvorenim vratima kuhinje, pa ponovo u mene.
— Znam kako ti to zvuči — rekla je.
— Onda mi objasni. Jer ja od vrtića pokušavam shvatiti zašto moja kćerka drugog čovjeka zove tatom.
Spustila je torbu sa stolice i sjela.
— Dva puta je išao sa mnom po nju. Jednom kad nam je automobil bio u servisu i prošle sedmice kad me povezao s posla. Poslije smo svratili u park.
Sjetio sam se tih dana. Znao sam da nas je vozio dok nismo imali automobil. Znao sam i da je suprugu jednom povezao s posla. Ali ostalo nisam čuo.
— A zašto ga zove drugim tatom?
Odmahnula je glavom.
— To nisam znala. Preda mnom ga uvijek zove imenom.
Gledao sam je, pokušavajući procijeniti njen izraz lica. Djelovala je zbunjeno, ali meni još nije bilo lakše.
— Jesi li sigurna?
— Jesam. Hajde da je pitamo. Mirno.
Pozvala je Miju, koja se pojavila na vratima noseći dvije kockice.
— Jesam li nešto zaboravila u autu?
— Nisi, dušo — rekla je supruga. — Tata mi je ispričao da si danas spomenula svog „drugog tatu“. Na koga si mislila?
Mija je izgovorila ime našeg prijatelja, pa pogledala mene.
— Rekla sam ti.
— Jesi — odgovorio sam. — Samo nisam razumio zašto ga tako zoveš.
Nekoliko trenutaka nas je posmatrala, kao da ne može vjerovati da nam to mora objašnjavati.
— Pa kad smo se igrali porodice u parku. Mama je bila mama, on je bio tata, a ja sam bila beba.
Supruga je sklopila oči i kratko izdahnula.
— Igrali smo se kuće na onom drvenom igralištu — rekla je tiho. — Sad se sjećam.
Mija je nastavila:
— Ali ti si moj pravi tata. On je bio drugi, u igri.
Osjetio sam kako mi ramena polako popuštaju. Cijelo poslijepodne proveo sam zamišljajući razgovore i događaje o kojima nisam znao ništa, a ona je govorila o igri na ljuljačkama i u drvenoj kućici.
— Jesi li se naljutio? — pitala me.
Privukao sam je sebi.
— Nisam se naljutio na tebe. Samo nisam dobro razumio.
— Mogu li sad završiti kuću?
Nasmijao sam se prvi put otkako smo izašli iz vrtića.
— Možeš.
Vratila se u sobu, a supruga i ja ostali smo za stolom.
— Trebala sam ti ispričati da je bio s nama — rekla je. — Meni je to bilo usputno, ali razumijem zašto te iznenadilo.
— A ja sam već pomislio svašta.
Nisam to izgovorio ponosno. Bilo mi je neprijatno zbog sumnje, ali nisam je želio prikrivati. Ispričao sam joj kako je izgledao razgovor u vrtiću i koliko sam se trudio da pred Mijom ostanem miran.
Saslušala me bez prekidanja.
Dogovorili smo se da ubuduće jedno drugom kažemo kada neko ide s nama po Miju ili nam pomaže oko nje. Zatim smo još malo sjedili, dok je iz dnevne sobe dopirao zvuk kockica koje su padale po podu.
Te večeri, dok sam Miju pokrivao, uhvatila me za rukav.
— Tata, hoćeš se sutra ti igrati porodice sa mnom?
— Hoću. A šta ću ja biti?
Pogledala me ozbiljno.
— Pa tata. Ti to najbolje znaš.
Poljubio sam je u čelo i ugasio lampu.
Na vratima sam se još jednom okrenuo. Već je namještala svog plišanog zeca na jastuk, potpuno zaokupljena time da i njemu bude udobno.
Otišao sam u dnevnu sobu i sjeo pored supruge. Kad me pitala jesam li dobro, uzeo sam je za ruku.
— Sad jesam.
