Vjenčali su se u bolničkoj kapeli, a ubrzo potom pronađeni mrtvi. Marinina bilježnica ostavila je pitanja bez odgovora
- Viktor je kao hirurg navikao donositi teške odluke i ostajati smiren kada su drugi gubili prisebnost. Ipak, dok je u bolničkoj kapeli pružao ruku prema vjenčanom prstenu, prsti su mu drhtali. Pored njega stajala je Marina, teško bolesna žena s kojom je odlučio podijeliti život, uprkos protivljenju dijela svog okruženja. Niko od prisutnih nije znao da će ih ubrzo zateći vijest o smrti oboje mladenaca.
Marinina bijela haljina bila je preširoka za njeno iscrpljeno tijelo. Govorila je tiho, zastajući između riječi da dođe do daha. Viktor je stajao uz nju i držao je za ruku dok su izgovarali zavjete.
Njegove kolege poznavale su ga kao čovjeka koji rijetko pokazuje nesigurnost. Tog novembarskog dana nisu gledale hirurga usred zahtjevne operacije, nego muškarca kojem je bilo važno da žena pored njega izdrži ceremoniju koju su zajedno izabrali.
Tiho protivljenje među gostima
U kapeli se osjećala napetost. Dok su neki prisutni pratili vjenčanje u tišini, drugi su šapatom komentarisali Viktorovu odluku.
Marina je ranije bila udaljavana od službenog ulaza u bolnicu, ali okolnosti tih događaja nisu objašnjene. Sada je u istoj ustanovi stajala kao nevjesta jednog od njenih uglednih ljekara.
Direktor bolnice prišao je Viktoru i tiho mu rekao da još može odustati.
Viktor nije započeo raspravu. Čvršće je stegnuo Marininu ruku i ostao na svom mjestu. Nije namjeravao prekinuti vjenčanje.
Među gostima je bila i medicinska sestra Elena Ivanovna. Njenu zabrinutost nije izazivalo samo Marinino zdravstveno stanje. Nekoliko dana ranije primijetila je kako Marina žurno skriva bilježnicu, kao da ne želi da iko pročita ono što je zapisala.
Elena je kasnije slučajno vidjela kratku molbu za oproštaj. Nije znala kome je upućena niti šta se krije iza nje, ali te riječi nije uspjela zaboraviti.
Viktor nije želio pritiskati Marinu pitanjima. Elena je zato ostala sa svojim nedoumicama.
Želja koju je Marina željela ostvariti
Nakon razmjene zavjeta u kapeli se začuo tih aplauz. Viktor je prebacio sako preko Marininih ramena i pomogao joj da izađe.
Napolju je padala hladna novembarska kiša.
Marina ga je tada zamolila da je odveze do mora. Nije željela ostati u bolnici niti odmah otići kući. Uprkos slabosti i lošem vremenu, insistirala je da krenu prema obali.
Viktor je pristao.
Tokom vožnje uglavnom je šutjela. Pogled bi joj zastao na srebrnom prstenu, zatim bi se okrenula prema prozoru ili suprugu. Djelovala je iscrpljeno, pa je Viktor u jednom trenutku predložio da se vrate.
Marina je odbila.
Nije objasnila zašto joj je odlazak do mora baš tog dana toliko važan. Viktor je nastavio voziti, nastojeći ispuniti njenu želju.
Dolazak u hotel i vrisak iz sobe
Stigli su do malog hotela uz zaljev. Marina više nije imala snage da sama ode do sobe, pa ju je Viktor uzeo u naručje.
Recepcionar je gledao muškarca koji preko predvorja nosi nevjestu u bijeloj haljini. Mladenci su potom otišli u sobu na drugom spratu.
Nedugo nakon njihovog dolaska začuo se vrisak.
Zaštitar je krenuo uz stepenice da provjeri šta se događa. Vrata sobe bila su odškrinuta. Pokucao je, ali niko nije odgovorio.
Kada je ušao, zatekao je Viktora i Marinu mrtve.
U dostavljenoj priči nisu opisani detalji tog prizora niti je naveden utvrđeni uzrok smrti. Iako se spominje da se tragedija dogodila pola sata nakon vjenčanja, opis uključuje i putovanje do obale, pa tačan vremenski razmak ostaje nejasan.
Vijest koja je potresla bolnicu
Kada je vijest stigla do bolnice, ljudi koji su prisustvovali ceremoniji teško su prihvatali ono što čuju.
Još su pamtili Viktorovu drhtavu ruku, Marinine tihe zavjete i njihov izlazak na kišu. Sada su pokušavali razumjeti kako je isti dan mogao završiti smrću oboje.
Pojavile su se pretpostavke, ali dostupna priča ne donosi policijski izvještaj, medicinske nalaze ni zaključak istrage. Nije poznato šta se dogodilo iza vrata hotelske sobe.
Elena se odmah prisjetila bilježnice.
Molba za oproštaj, koja joj je ranije djelovala neobično, sada ju je još više uznemiravala. Pitala se postoji li u zapisima nešto što bi moglo objasniti Marininu zabrinutost prije vjenčanja.
Pismo namijenjeno Viktoru
Kada je bilježnica dospjela do nje, Elena ju je neko vrijeme držala zatvorenu.
Znala je da se u njoj nalaze misli koje Marina nije željela dijeliti s drugima. Ipak, pitanja koja su ostala nakon tragedije navela su je da otvori korice.
Na prvoj stranici pronašla je pismo upućeno Viktoru.
Čitala je polako. Prema opisu priče, sa svakom narednom rečenicom postajala je sve uznemirenija. Kada je stigla do dijela predstavljenog kao Marinino priznanje, problijedjela je i čvršće stegnula papir.
Ali upravo tu dostupni tekst prestaje.
Nije otkriveno šta je Marina napisala, zbog čega je tražila oproštaj niti jesu li njene riječi imale ikakve veze sa smrću supružnika. Elenina reakcija pokazuje da ju je sadržaj potresao, ali sama po sebi ne objašnjava tragediju.
Posljednji zajednički dan
Iza Viktora i Marine ostali su ljudi koji su pokušavali povezati nekoliko upečatljivih trenutaka: vjenčanje u kapeli, protivljenje direktora, skrivenu bilježnicu i putovanje do mora.
Nijedan od tih detalja nije dovoljan da se zaključi kako su umrli.
Viktorova odluka da ostane uz Marinu bila je jasna. Nije odustao kada su ga pokušali odgovoriti od braka, a nakon ceremonije odvezao ju je na mjesto koje je željela vidjeti. Marinina iscrpljenost također je bila vidljiva, ali njena dijagnoza i moguća povezanost bolesti s kasnijim događajima nisu navedene.
Posljednji prizor prije njihovog ulaska u sobu bio je Viktor kako nosi suprugu u naručju.
Elena je poslije pred sobom imala otvorenu bilježnicu i pismo namijenjeno čovjeku koji ga više nije mogao pročitati. Šta je u njemu pisalo ostalo je skriveno od čitaoca.
Zato ova verzija priče završava bez odgovora koji naslov obećava. Ostaju smrt dvoje mladenaca, nekoliko neobjašnjenih okolnosti i riječi koje su duboko potresle medicinsku sestru — ali čiji sadržaj nije otkriven.
