ZAŠTO NEKI LJUDI NE DRŽE FOTOGRAFIJE PREMINULIH U KUĆI? Razlog je mnogo dublji nego što se čini
- Fotografije dragih osoba koje više nisu s nama čuvaju uspomene i često imaju veliku emotivnu vrijednost. Ipak, kod nekih ljudi one mogu svakodnevno buditi tugu i otežavati proces prihvatanja gubitka.
Gotovo svaka porodica ima fotografije ljudi kojih više nema. Stoje na policama, komodama, zidovima ili pored kreveta i podsjećaju na zajedničke trenutke, ljubav i vrijeme provedeno zajedno.
Za mnoge ljude takve fotografije donose utjehu. Pogled na poznato lice može probuditi lijepe uspomene i osjećaj bliskosti s osobom koja je preminula.
Međutim, kod drugih se događa potpuno suprotno.
Ako je gubitak još svjež ili veoma bolan, fotografija koju osoba svakodnevno gleda može iznova pokretati osjećaj tuge. Umjesto da podsjeća na lijepe trenutke, ona može stalno vraćati misli na trenutak gubitka i ono što više nije moguće promijeniti.
Upravo zato pitanje nije toliko u samoj fotografiji koliko u osjećajima koje ona izaziva.
Neko može pogledati fotografiju preminulog člana porodice i osjetiti toplinu, zahvalnost i mir. Druga osoba može nakon istog pogleda osjetiti težinu, prazninu ili ponovnu bol.
Zbog toga ne postoji pravilo koje vrijedi za svakoga.
U pojedinim kulturama i tradicijama postoji vjerovanje da fotografije pokojnika ne treba držati na posebno istaknutim mjestima, naročito u spavaćoj sobi. Takvi stavovi često se objašnjavaju „energijom prostora“, ali za takve tvrdnje nema pouzdanih naučnih dokaza.
Ipak, psihološki dio priče može imati smisla.
Predmeti, mirisi, pjesme i fotografije mogu biti snažni emotivni okidači. Fotografija osobe koju smo izgubili može u samo nekoliko sekundi vratiti uspomene koje su godinama bile potisnute.
Zbog toga neki ljudi odlučuju da fotografije ne izlažu stalno.
Umjesto toga, čuvaju ih u albumima, kutijama ili na posebnom mjestu. Tako ih mogu pogledati onda kada žele i kada osjećaju da su spremni prisjetiti se prošlosti.
Drugi naprave mali kutak uspomena sa jednom ili dvije fotografije, predmetom koji je pripadao voljenoj osobi ili nečim što ih podsjeća na zajedničke trenutke.
Takav pristup omogućava da uspomena ostane prisutna, ali da ne dominira čitavim prostorom.
Posebno je važno obratiti pažnju na vlastite reakcije.
Ako vam fotografija voljene osobe donosi mir i osmijeh, nema razloga da je sklanjate samo zato što neko tvrdi da „nije dobro“ držati fotografije pokojnika u domu.
Ali ako primijetite da vas svaki pogled na nju vraća u snažnu tugu, osjećaj krivice ili bezvoljnost, možda vrijedi pokušati fotografiju premjestiti ili je neko vrijeme čuvati u albumu.
To ne znači da ste osobu zaboravili.
Ljubav prema nekome ne zavisi od toga nalazi li se njegova fotografija na zidu. Uspomene ostaju u pričama, zajedničkim iskustvima i sitnicama kojih se prisjećamo tokom života.
Svako tuguje na svoj način i ne postoji univerzalna formula za odnos prema uspomenama.
Za jednog čovjeka fotografija može biti izvor snage, dok drugome može predstavljati bolan podsjetnik na ono što je izgubio.
Najvažnije je zato pronaći način koji vama donosi mir.
Dom bi trebao biti mjesto u kojem se osjećate sigurno i spokojno. Ako vam fotografije voljenih pokojnika donose toplinu, neka ostanu tamo gdje jesu. Ako vas svakodnevno rastužuju, sasvim je u redu pronaći im mirnije mjesto i vraćati im se onda kada sami poželite.
Na kraju, premještanjem fotografije ne uklanjamo osobu iz svog života. Uspomena ne živi na polici ili zidu – ona ostaje u nama.
Na kraju, najvažnije je razumjeti da ne postoji jedno pravilo koje će odgovarati svima. Nekome fotografija preminule osobe donosi osjećaj blizine, mira i zahvalnosti, dok kod nekog drugog može iznova otvarati tugu i otežavati svakodnevni život. Upravo zato odluku o tome gdje i kako čuvati takve fotografije treba donositi prema vlastitim osjećajima, a ne prema strahu, pritisku okoline ili tuđim vjerovanjima.
Fotografija sama po sebi nije ni „dobra“ ni „loša“. Ona je uspomena. Ono što joj daje emotivnu težinu jeste priča koju vezujemo za osobu na slici. Ponekad jedan pogled može izmamiti osmijeh i podsjetiti nas na lijepe trenutke, a ponekad može vratiti osjećaj praznine i gubitka. Obje reakcije su normalne, posebno kada je osoba bila važan dio našeg života.
Zato nema potrebe osjećati krivicu ako odlučite fotografiju skloniti sa zida ili police. Premjestiti sliku ne znači zaboraviti osobu. Isto tako, nema razloga uklanjati fotografiju ako vam ona donosi utjehu i lijepa sjećanja. Svako ima pravo pronaći način na koji će čuvati uspomenu, a da pritom sačuva i vlastiti unutrašnji mir.
Vrijeme također može promijeniti način na koji doživljavamo iste fotografije. Ono što je neposredno nakon gubitka bilo previše bolno, nekoliko godina kasnije može postati dragocjena uspomena koju gledamo sa zahvalnošću. Zato nije potrebno donositi konačne odluke. Fotografije se mogu neko vrijeme čuvati u albumu, a kasnije ponovo postaviti ako osjetimo da nam to odgovara.
Važno je i razlikovati kulturna vjerovanja od činjenica. U različitim krajevima postoje brojna pravila i običaji vezani za fotografije pokojnika, ali ne postoji dokaz da njihovo držanje u kući samo po sebi donosi nesreću ili neku štetnu „energiju“. Mnogo je važnije kako se mi osjećamo u prostoru u kojem živimo i kakve emocije određeni predmeti u nama bude.
Dom treba biti mjesto u kojem postoje i prošlost i sadašnjost. U njemu ima mjesta za uspomene, ali i za nove trenutke, smijeh, porodicu i život koji se nastavlja. Čuvati sjećanje na nekoga ne znači ostati zarobljen u boli zbog njegovog odlaska.
Ponekad je najljepši način da sačuvamo uspomenu upravo to da se osobe koju smo izgubili sjećamo po lijepim riječima, dogodovštinama i trenucima koje smo zajedno proživjeli. Fotografija tada postaje samo jedan mali dio mnogo veće priče.
