12 godina je mislila da joj je sin mrtav

Priča škotske majke Joyce Curtis ostavlja bez daha – to je potresna priča o gubitku, vjeri i čudu koje je uslijedilo nakon godina tame. Gotovo punih 12 godina, Joyce je vjerovala da joj je sin Nikola preminuo. Prošla je kroz neizrecivu bol, izgubila muža koji nije mogao podnijeti tugu zbog sinovljevog nestanka, ali nikada nije izgubila nadu. A onda – naizgled običnog decembarskog dana – zazvonio je telefon, i čula je glas koji je s druge strane tiho izgovorio: “Mama.”

Sve je počelo kada je Nikola, tada nezaposleni stolar, odlučio napustiti Glasgow i otisnuti se na putovanje po Europi. Želio je naći novi početak, možda pronaći sebe. No, kako su dani prolazili, a potom i mjeseci, Joyce više nije dobijala nikakve vijesti od njega. Nije se javljao, nije odgovarao na poruke, a svaki pokušaj da stupi s njim u kontakt završio je tišinom.

Godine su prolazile, a neizvjesnost je postajala sve teža. 2009. godine, očajna i bez ikakvih informacija, Joyce se obratila britanskom konzulatu u Parizu i prijavila sina kao nestalu osobu. Nakon duge potrage, stigla je informacija – Nikola je bio hospitaliziran u Francuskoj. Srce joj je zaigralo, nada se vratila, ali samo nakratko. Nakon susreta u bolnici, Nikola je opet nestao bez traga. Ta nova tišina bila je još bolnija.

Smrt supruga – kraj nade ili početak čuda?

Godinama nakon posljednje vijesti, Joyce i njen suprug živjeli su sa svakodnevnim pitanjem: gdje je naš sin? I dok se Joyce borila da sačuva tračak nade, njen muž to nije izdržao. 2022. godine preminuo je od tuge, nikada ne saznavši istinu. Bio je to trenutak kad je Joyce pomislila da je sve izgubljeno.

Ali, samo nekoliko mjeseci kasnije, 19. decembra 2022. godine, dogodilo se nešto nevjerovatno.

Telefon je zazvonio.

Na drugoj strani bio je glas medicinske sestre iz Francuske.

Rekla je: “Vaš sin Nikola je živ.”

A onda, kroz suze, Joyce je čula glas koji je godinama čekala – “Mama.”

Nikolina strana priče: Život bez doma i borba sa sobom

Nikola je tih godina živio na ulicama Francuske i Španije, bez stalne adrese, bez dokumenata, bez ikoga. Ponekad je spavao u skloništima, ponekad na klupama. Više puta je bio hospitaliziran, ali bi uvijek nestao prije nego što bi iko mogao kontaktirati porodicu. Borio se sa psihičkim i fizičkim poteškoćama, i gubio se u vlastitim pokušajima da pronađe sebe.

Joyce, iako izranjavana tugom, nikada nije prestala biti majka. Kada je konačno lociran u jednoj francuskoj bolnici, spakovala je kofere i otputovala. Nije je zaustavila ni tuga, ni starost, ni strah. Samo jedno ju je vodilo:

“Moj sin me zove. I idem po njega.”

Joyce je pronašla Nikolu i vratila ga kući. Nakon 12 godina pakla, ponovo su bili zajedno. Taj trenutak nije bio samo kraj potrage, već početak novog života.

Njena snaga, upornost i bezuslovna ljubav postale su inspiracija širom svijeta. Dok je mnogi već odavno savjetovali da “nastavi dalje”, Joyce nije mogla – jer majka ne prestaje vjerovati. Ni kada svi drugi odustanu. Ni kada izgubi supruga. Ni kada godina za godinom prođe u tišini.

Ova priča podsjeća nas da ljubav, naročito majčinska, ima snagu koju ni vrijeme ni tuga ne mogu ugasiti. I kad izgleda da je sve izgubljeno – život može iznenaditi. Ponekad nas sudbina testira do krajnjih granica, ali onima koji ne odustaju – ona na kraju šapne: “Vrijedilo je.”

Jer iza svakog “Mama” stoji čitav svijet nade, oprosta i ljubavi.

Neka nas ova priča podsjeti da, ma koliko teško bilo, pravo čudo ponekad dođe onda kada ga najmanje očekujemo – ali upravo kada nam najviše treba.